Početkom ožujka zaokružila se godina od početka nečeg jako mi važnog. Moje tjelovježbe. Kamo su mi se prijateljice uputile pred više godina, prošle sam se uputila i ja.
U Prašku. K prezgodnom bračnom paru voditelja, spremnih poput Samsona. Ponekad se pitam leži li i njihova snaga baš u njezinoj divnoj kosi i njegovoj – ne kosi jer je nema, već – bradi, no onda zaključim da meni vjerojatno ni brada ne bi pomogla. Ondje je i jedna mila djevojka koja nas također dobro izznojava, ali i moje dvije stalne supatnice, jedna crnka i jedna roskasta brineta. Zato što pri tjelovježbi smijeh uistinu nije lijek, s crnkom se tijekom treninga ne smijem gledati, a ništa drugačije nije ni s roskastom brinetom koja već godinama vrijedno vježba i pleše.
I premda nisam znala što me ondje zapravo čeka, otprve sam se prepoznala s tim vježbačicama iz ranije popodnevne grupe. Već nakon prvog sata mog zapomaganja djevojke su zaključile kako svakako moram i ostati u toj grupi “s posebnim potrebama”. I ja sam ih poslušala. I ostala. I dugo sam vježbala i stenjala/stenjala i vježbala, i gotovo ništa nisam mogla odvježbati do kraja. Strašno!
Čitavo sam djetinjstvo i mladost nešto trenirala i redovito se pritom glasala jače od ostalih. Baš mi se činilo da mi je teže no drugima, kako je bilo i davno dok sam trenirala sinkronizirano plivanje. Onako najozbiljnije sam ga trenirala, dvaput dnevno. I naposljetku, premda se pri svakodnevnom odrađivanju stotina trbušnjaka čulo uglavnom mene, bila sam uvrštena u prvi postav za nastupe. Poslije sam zaključila kako razlog tomu zasigurno nije ležao u mojim nadnaravnim ronjajućim moćima, već vjerojatno u kupaćem kostimu koji mi je stvarno dobro pristajao. I tako sam se po pitanju trbušnjaka krajnje problematična ja, zbog čega ni moja noga ili noge nad vodom nisu stale stabilno kao u drugih plutačica, godinama gušila i napajala kloriranom vodom.
Trbušnjaci me muče i danas, a ništa bolja nisam ni sa čučnjevima. Kojih sam za prvog treninga u Praškoj odradila stotine jer se baš na tom satu odrađivala serija dojmljiva imena – “Od 30 do 1”. Ili tako nešto. Djeluje vrlo jednostavno. Odradi se 30 čučnjeva, pa desetsekundna pauzica, pa 29 čučnjeva, pa pauzica, pa 28, pa pauzica, i tako redom prema broju 1. U pamćenju mi je brojka 465 pa će bit da je to broj čučnjeva koje sam ja tada s ekipicom lijepo ispočučnjala. I zadovoljno zaključivši kako sam nakon tolikih godina nevježbanja uspjela preživjeti taj prvi strašni trening, presvukla sam se i uputila kući. Pri silasku niz dva kata noge su mi tvrdoglavo odbijale poslušnost, a kada sam ih nekako ipak nagovorila, pri hodu Praškom prema Trgu pravile su se da me ne poznaju. Svaka je nekako laprdala na svoju stranu i kad smo se naposljetku sve tri – moje dvije noge i ja – napokon dočepale tramvajske stanice, nisam ih uspjela nagovoriti ni da ukorače u niskopodni tramvaj. Nikako nije išlo, pa sam naposljetku u to prometalo morala uskočiti – hop! – pri čemu sam lagano nagrizla jezik i pri doskoku nosom opalila u prečku za držanje.
Ali i uza svu tu patnju bila sam jako zadovoljna, premda ondje ima i nevjerojatnijih žena od mene koje uistinu imaju razloga za zadovoljstvo. U jednoj grupi je i gospođa od sedamdesetak godina koja mi je probudila nadu da će napokon netko biti gori i od mene. Ali, šipak! Gospođa vježba godinama i bolja je od većine, pa me opet neko vrijeme mučio dojam da mi nema pomoći i da ću se ja, koja sam uvijek u svemu morala biti najbolja, morati pomiriti s činjenicom da sam u nečem i najgora.
Međutim, malo-pomalo moja se kondicija oporavljala i neki dan sam se uvjerila kako smo moje supatnice iz grupe za posebne potrebe i ja zapravo super. Naime, tada nam se pridružilo i nekoliko novih članova, među kojima i jedan mladac 1998. godišta, dvije godine stariji od mog najstarijeg sina. I?
I od prve do zadnje vježbe čulo se stenjanje. Ali ne moje! Ne, ne, ne… Njegovo! I bilo mi ga je žao. Stvarno! Ali mi je svejedno bilo milo čuti jaukanje koje nije izlazilo iz mojih usta. Pa još i od toliko mlađeg čovjeka. I istina je da treba biti i ostati uporan. Jedino tako se čvrsne.
Prošli je tjedan, nakon što me bezuspješno pokušao uštipnuti, čak i moj ozbiljni suprug iznenađeno uzviknuo – Tvrda li si, ženo! I po mome – Hvala Vam, profesore! Tvrdoglavima, nije samo glava tvrda…, zadovoljstvo se razlilo mojim licem. Baš je lijepo kada ti kažu da si tvrd/a!
Stenjanje se isplati.
Stenjat ću i dalje.