Bila je to moja prva godina rada po diplomi. Po rezultanti odluke mojih roditelja da na neko vrijeme iskusim i život izvan Zagreba te činjenice da sam posljednjih godina fakulteta bila stipendirana od tvrtke čiji se projektantski ured nalazio u Rijeci, ja sam se rujna jedne davne godine i našla u tom gradu.
Nije me se dojmila. Na prvu. Ta Rijeka.
Činila se sivom, kišnom i neprobojno negostoljubivom, no kako se puno toga naposljetku pokaže drugačijim od onog kakvim nam se na prvu učini, tako je bilo i s njom. Tom Rijekom.
Već tijekom jednog od prvih i još uvijek osamljenih popodneva provedenih u njoj, srela sam dugogodišnju prijateljicu s kojom me vezivalo i osnovnoškolsko doba i kasnije dugotrajno treniranje sinkroniziranog plivanja. I oduševila me njezina udaja i selidba u tu istu Rijeku, koja je zbog takvih slučajnosti sve brže postajala i mojim gradom.
I baš u njezinu centru, na samom kraju Mrtvoga kanala, koji se ovisno o vremenskim prilikama kroz goleme prozore lijepo uređenog biroa kameleonski predstavljao pregrštom boja – za kiša je gutao sive, a za sunca sve nijanse modrih boja – ja sam odradila prve projektantske korake. Upoznala sam tamo hrpicu dobrih osoba, no jedna me se od njih posebno jako bila dojmila. Baš kao i Rijeka, na prvu je i Jolanda djelovala hladno, nezainteresirano i mrko, da bi ubrzano postajala sve vedrijom i modrijom, te naposljetku i mojom najbližom riječkom prijateljicom. A i znatno šire.
Preko bliskih prijatelja mojih roditelja bila sam smještena u iznajmljenoj sobi velikog stana jednog starijeg bračnog para. Na Potoku. Tako se zvao i, dakako, još uvijek se zove, taj dio jednog jednako tekućeg grada. Sažmem li, dakle, svoju ondašnju životnu situaciju, jedno vrijeme mladosti provela sam na Potoku u Rijeci. Skroz zgodno! Kao da za ručak naručite meso zvano – riba. Ili tako nešto, slično…
Gospođa je bila domaćica, a njezin suprug umirovljeno vojno lice. Premda me ljubazna stanodavka, ili preciznije – sobodavka, ponekad nudila i netom skuhanim jelima, u tom se besprijekorno čistom stanu ipak nisam osjećala dobro. Ni danas si ne mogu objasniti zašto je tomu otprve bilo tako, no kako i inače u mom životu moj želudac potencijalne anomalije ljudi uviđa puno prije moga mozga, takvim bi se pitanjima trebala prestati opterećivati. Dobro je da me čuvaju takvi instinkti. Pravi su blagoslov.
Ono što me ondje do ludila dovodilo, bilo je tuširanje u njihovoj velikoj i ostakljenim vratima odijeljenoj kupaonici. Neprozirno staklo, kako sam se i po provjeravanju uvjerila, osim mutnih silueta nije propuštalo ništa više, no ja sam pri svakom ulasku u tu keramikom obloženu kutiju imala osjećaj da me netko promatra. U sobi sam boravila isključivo noću jer su se dani mojim upoznavanjem Rijeke i njezinih građana proljepšavali i skraćivali te su ubrzo postali i prekratkima za sve moje djevojačke naume.
Krajem prvog mjeseca boravka na Potoku jedan je večernji izlazak stanodavke i jedan sekundni susret s njezinim suprugom i njegovim vojnim pištoljem rezultirao mojim bijegom iz tog mračnog stana.
Uslijedio je poziv roditeljima koji su bili daleko i jedinoj osobi čiji sam kućni broj upisala – mojoj suplivačici. Kod nje sam i prespavala i već sutradan nakon posla, uvjerivši se da je u njemu i moja stanodavka, ušla u stan, brzinski spakirala stvari i odselila. S mutnog Potoka na blještavi Trsat, pokazalo se uskoro. Stanodavka pritom nije krila negodovanje mojim “neobjašnjivim ponašanjem”, no odlučila sam je poštedjeti istine. Jer ja sam mogla pobjeći, ona ne – tako sam tada razmišljala, no danas bih vjerojatno postupila drugačije.
Scenarij koji bih danas sigurno ispisala u cijelosti drugačije vezan je uz situaciju s njihovom kćeri, koja je kroz godinu dana neugodno kritizirala moj “nepristojni bijeg”. Tu sam, svakako, trebala postupiti drugačije i ne – prema odgojnim uputama – okrenuti i drugi obraz udarcima njezinih riječi. Danas znam da se obrazi ne okreću ni pod koju cijenu, kao i da postoje udarci puno podlijih od onih fizičkih. I djecu pokušavam podučiti tome.
Kako god, na riječkom je Potoku ostalo sve loše, dok se Rijeka i uz takve nezgodne epizodice dokazala dobrim. Jer tu je bila i Jolanda i moja nova stanodavka na Trsatu, kojoj je posvećena i osobno mi najljepša priča moje prošlogodišnje knjige “Crtice”.
Teti Mici – jer tako se zvala ta mila, sijeda, oniža i okruglasta gospođa umnogome slična dobroj vili iz Disneyeve Pepeljuge – brzinski je po mom preseljenju u njezin mali dom pošlo za rukom zacijeliti sve. Zanimljivo, ona, kojoj je život zadavao ranu za ranom, tuđe je posjekotine i rane vidala uspješnije od ikoga. Ona rane nekim čudom cijeli i danas, premda je davno prešla u neki za nju puno lakši Svijet.
U tom njezinom stančiću, iz kojeg me pri izlascima strašna trsatska bura znala i minutama držati zalijepljenom za zidove zgrade, uza svu skromnost, neimaštinu i preživljene boli, živjela je esencija topline i ljubavi.
A nema toga što ljubav i pažnja ne zacjeljuju.
Nema.
Fotografija: https://www.pxfuel.com