U puzzle-slagalice života često ne uspijevamo utisnuti segmente koji nam se oblikom čine tako pripadnima, već je ponekad nužno vrijeme kako bi se ti utori istim neuklapajućim segmentima “popunili” baš onako kako treba – lako i bez komplikacija.
Ponekad nas i neke podudarnosti zbune i dovedu pred zidove pitanja. U nekim nas slučajevima iste i unezvjere. I preplaše. I… No, nakon nekog vremena shvatimo da neka pitanja nemaju odgovora te da određene stvari naprosto treba pustiti da se odvijaju svojim tijekom jer, naposljetku, na iste ni nemamo utjecaja. Ne može se utjecati baš na sve i, zapravo, dobro je da je tomu tako.
Posljednja dva mjeseca u mojoj obitelji bila su užurbana, naporna, silovita. Polagali su se matura i prijemni na medicini koja se silno željela upisati. Zbog skepse koju smo u užoj i široj obitelji odreda osjećali prema zanosu našeg trećeg studentskog kandidata, sada nas je malo i sram.
Jer dvojili smo o kvaliteti njegova srednjoškolskog obrazovanja (a naposljetku se pokazalo da su ključni profesori bili sjajni) dodatno prelomljenog Covid-godinama, štrajkovima i…
Jer je dva razreda gimnazije prošao s vrlo dobrim, a dva s nategnutim odličnim (“…sve je tako dosadnooo…”).
Jer je u djetinjstvu govor ispravljao te zahvaljujući jednoj divnoj logopedinji i ispravio, no s materinjskim je jezikom uvijek boj bio pa su nam se gaće tresle upravo zbog tog hrvatskog jezika na maturi (koji je naposljetku sasvim dobro riješio).
Jer nije prošao tjedan da ga nismo upitali da li se, za svaki slučaj, prijavio i na druge fakultete, na kojima je upis jednostavniji, bez prijemnih ispita i intervjua (“…kako ste bezobrazni i nepodržavajućiii…”).
Jer je od najranijeg djetinjstva pod plavim loknama do danas sve uvijek zezancija-duhovitost-zezancija-duhovitost…
Jer je, na očevu nevjericu napose, na jednom od prijemnih intervjua po pitanju osobnih kvaliteta, navodno, i “ušima zasvirao” (koje smo se moguće demonstracije posebno bojali – od djetinjstva njegovo prelaženje prstićima po ušnim školjkama rezultira nevjerojatnim zvukovima – Prrr-prrr… – koji su ovisno o brzini “potezanja” drugačije intonirani), po čemu sam nakon jauka dobila i odgovor – Jesi li mi rekla da budem svoj?!? Eh, pa, eto, bio sam svoj i bio sam pristojan, samo sam im par puta potegao i mislim da će me pamtit…
Jer, zapravo, nikad nismo mislili da će i on krenuti tim putem.
Možda baš i zbog svih tih “jer”, ali i jer ga kao najmlađe dijete nitko nije shvaćao ozbiljno, on se posljednjih mjeseci žestoko trudio. I radio. I posvetio. I pokušao. I uspio! I na prijemnom ispitu i na maturi, pa naposljetku može birati gdje će, no, ono što meni kao njegovoj majci po tom uspjehu ne izlazi iz glave jedna je koincidencija.
U obitelji njegova oca oduvijek je puno liječnika, no jedan od njih – njegov djed, po kojemu je i ime dobio – medicinu je upisao, ali je nije i dovršio. Preminuo je u 25. godini kao apsolvent Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Njegova mlada udovica isti je studij dovršila, a njihovo tada četverogodišnje dijete, otac našeg budućeg studenta medicine, kroz 14 godina također je upisalo medicinu, uspješno je savladalo i u njoj i danas predano djeluje.
Zbog pogubnih lažnih optužbi ondašnjeg sistema za kolaboracinizam poznate i imućne splitske obitelji talijanskog prezimena, moj svekar Đorđe u poraću je kao sedamnaestogodišnjak neko vrijeme bio pritvoren u splitskom zatvoru na Katalinića brigu. Iz istoga je po obiteljskom gubitku brojnih nekretnina naposljetku bio pušten, no u tom je razdoblju vlage i suza zaradio i upalu bubrega od koje se nikada nije oporavio. Počiva u Maslinici na Šolti i unuci svako ljeto posjećuju njegov grob. Na jednom od zidova šoltanskog ljetnjikovca njegova je divno uokvirana fotografija, dopunjena moćnim posljednjim riječima upućenima tada malenom sinu: “Joško, budi poslušan! Budi pošten! Budi siromah!”
Pedeset godina po njegovoj smrti rodio mu se treći unuk, koji je, naravno, ponovno morao dobiti ime po muževoj obitelji. O odabiru imena moje starije djece već sam pisala u knjigama pa i na ovom Blogu te se neću ponavljati, no protiv njegova imena nisam se bunila. Đorđe je pretopljen u Jurja, a Jurje i Juraje volim. Najbolja srednjoškolska prijateljica je Jurja, a Juraj je “ubio” i Zmaja, dakako…
I tako se s jednim uspješno položenim prijemnim ispitom dio povijesti jedne obitelji zanimljivo zaključuje. Ili pak nastavlja? Uspije li Jurju zaključiti medicinski fakultet, na neki će način zaključiti i životnu želju svoga djeda Đorđa, zahvaljujući kojem s braćom baštini koješta od jedne stare i dobrim djelima dokazane dalmatinske obitelji. A dobrim djelima jedino i treba težiti.
Ne možemo svi svirati ušima, ali truditi se činiti dobro možemo. I trebamo. To nas i dijeli od zlih Zmajeva i Zmajica. Prrr-prrr-prrr…