Današnji osvrt posvećujem jednoj od najdražih mi zagrebačkih crkava. Ne samo iz razloga što se imenom vezuje i uz ime moga oca, već i jer je njezina izvorna arhitektura djelom jednog od najdražih mi hrvatskih arhitekata. U istoj se crkvi vjenčao i jedan od najdražih mi prijateljskih parova, kojih je brak baš onakav kakvi bi pravi brakovi isključivo i trebali biti. Blagoslovljen koječime. Kada mi je za mladosti bilo teško, tješila bih se podno visokog stupovlja njezina interijera, umirivala se u njegovoj prozračnosti i tišini. Decentnost i umjerenost istog nosila je spokoj. Već godinama, među ostalim, u tu crkvu hodočastim i trinaest utoraka za redom koji otpočinju sredinom ožujka i zaključuju se svetkovinom Svetog Ante 13. lipnja. Kako mi je otac rođen 12. lipnja, nazvan je Antom pa Ante na Svetog Antu slavi imendan, dakako. Dan za danom valja mu čestitati “njegove dane” i to me, također, uvijek veselilo. Od moje je kuće pod Cmrokom, preko Dubravkina puta Ilicom do Svetog Ante Padovanskog na Svetom Duhu otprilike šest kilometara. Toliko je i nazad. Nahodam se tih utoraka, no ti su mi utorci najdraži, s najljepšim mogućim misnim slavljima različitih gostujućih i domaćih svećenika.
A iz razloga što sam za tu kamenom obloženu crkvu posebno vezana, posvećujem joj se i jednim kritičkim osvrtom. Osobnim, dakako, kakvima su svi moji napisi. Zaključci istog u mojoj su se glavi formirali sada već i poodavno, za vrijeme nekih ključnih intervencija koje su se u njoj odvijale za vrijeme mog rada na mjestu zamjenice pročelnika nadležnog zagrebačkog konzervatorskog tijela. Nažalost, od ondašnjeg pročelnika uvedena poražavajuća praksa ukidanja stručnih kolegija na kojima bi se važni i osjetljivi predmeti skupno razmatrali i rješavali i danas ukazuje na kobnost takvih odluka. Više glava više zna. Istina, ponekad tomu i ne bude tako, no neupitno je kako je važna konzervatorska pitanja nužno filtrirati kroz višestruka stručnih sita. I po mogućnosti bez pritisaka zainteresiranih strana ili politike, ako je to kod nas uopće moguće. Vlasništvo ne podrazumijeva apsolutnu slobodu u postupanju s nasljeđenim baštinjenim slojevima, no kod nas ni pojedinačno zaštićena kulturna dobra (što Sveti Ante na Svetom Duhu nije!) nisu pošteđena svojevolje. Čini se da nam onda za ona nezaštićena ne preostaje drugo doli moliti Boga. Oni koji u Nj ne vjeruju morali bi pribjeći nečem drugom njima bliskom.
Sve uvodom rečeno pratim kraćom povijesnom analizom nastanka i razvoja te crkve koja se natkriljuje nad donjim dijelom zagrebačke ulice Sveti Duh. Pomogla sam se, dakako, i literaturom i podacima sa same crkvene stranice koja pohvalno izlaže podatke o povijesti svoje župe i mnogima tako milog svetišta.
Projektiranje dojmljivog Svetišta i zavjetne crkve svetog Antuna Padovanskog otpočelo je 1931. godine prema projektima arhitekta Jurja Denzlera, a izgradnju je 1934. godine blagoslovio zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer. Za prostrani i izrazito visoki interijer 1941. godine izrađene su hrastove klupe i ispovjedaonice arhitekata Jurja Denzlera i Vladimira Potočnjaka s rezbarijama kipara Radoja Hudoklina, a 1943. godine metar viši prezbiterij crkve sa skladnom propovjedaonicom u lijevom mu kraju uređen je prema kvalitetnom Potočnjakovom nacrtu. Alojzije Stepinac te je godine posvetio glavni oltar istog, od kojeg je po obnovi interijera prema projektu arhitekta Bernarda Bernardija iz 1984. godine ostao očuvan samo tabernakul.
Trobrodna crkva s vanjskim plaštem od grubog zagrebačkog kamena Bizek, viša od 18, široka 25 i duga 45 metara, položena je u kamenom obloženi uzdignuti okoliš. Nad trostrukim hrastovim vratima ugrađena je rozeta promjera 2.5 metra pod kojom je 1988. godine postavljen 2.9 metara visok brončani kip Sveti Antun Padovanski s Djetetom Isusom, rad kipara Krunoslava Bošnjaka.
Spoznaje o stanju izvornog te izgledu interijera crkve od Potočnjakova uređenja prezbiterija i opsežnije Bernardijeve intervencije iz 1980-ih godina do danas zahvaljujemo i fotografijama te grafičkim prilozima iz 2024. objavljene knjige povjesničara umjetnosti Draga Damjanovića Baština Samostana Svetog Duha franjevaca konventualaca.
Četiri vitka mramorna stupa ciborija s nadglavnom kuglom i križem od pozlaćene bronce te mozaičnim podgledom ostvareni su prema nacrtu prof. Ljube Babića, koji je, na dasci širokoj 3 i visokoj 2.80 m, izradio i oltarnu palu/poliptih Sveti Antun Padovanski Čudotvorac od 1943. postavljenu na glavni oltarni zid.
Vratašca tabernakula rad su kipara Koste Angeli Radovanija, dok je (1970-ih godina ukraden) križ bio djelom kiparice Mile Wod. U predvorju crkve kamena je skulptura iz 1931. godine Krist nosi križ kipara Juraja Škarpe koji je u crkvi ostvario još dva mramorna reljefa svetog Ante koja su do obnove iz 1984. godine resila propovjedaonicu, a danas su postavljena uz središnja vrata bazilike.
Prema projektu arhitekta Bernarda Bernardija 1984. godine zaključeno je uređenje crkve i poništen je veći dio Potočnjakova rješenja prezbiterija. Glavni oltar je u skladu s novim liturgijskim standardom po Drugom vatikanskom koncilu pomaknut naprijed, uklonjena su tri pokrajnja mramorna oltara, a slike koje su ih resile izmještene su u crkvenu kapelicu Svetoga križa (u kojoj su pohranjene i slike umjetnika Hegedušića, Kralja, Ruisya, Magdića te Škarpin reljef) uređenu 1976. i obnovljenu 1991. godine, dok su na njihovo mjesto postavljene slike Tihomira Lončara. Uklonjene su skladna propovjedaonica, stalci Vječnog svjetla i mramorna pričesna ograda, a Babićev mozaik Golubica/Duh Sveti sa stropa propovjedaonice uzidan je na zid uz biskupski tron. Četiri velika iz glavne lađe i više pobočnih manjih Potočnjakovih lustera od kovanog željeza smijenjeno je rasvjetom sa stupova, zidova i stropa, a odustalo se od izvorne zamisli oblaganja zidova četiri metra visokim rimskim travertinom i pokrajnje su lađe obložene kasetiranim drvom visine pet metara s umetnutim slikama postaja Križnoga puta slikara Vasilija Jordana.
Slikar Tihomir Lončar autorom je i većine crkvenih vitraja, a sakralni je sklop od 2007. godine doživio i druge veće intervencije, poput dogradnje crkvenog zvonika predviđenog izvornim Denzlerovim nacrtima. Uslijedile su brojne ključne intervencije u interijeru, uključujući i onu kojom je Babićev oltarni poliptih premješten u kapelicu Svetoga križa, dok je oltarni zid prekrila golema freska Sveti Antun Padovanski u slavi Tihomira Lončara.
Novouređene su klupe kora te kamene obloge oko glavnog oltara, blagoslovljena je nova krstionica prof. Hrvoja Ljubića, a na novouređeni zavjetni oltar svetog Antuna u desnoj lađi crkve prenesen je moćnik sveca te su blagoslovljene nove ispovjedaonice (talijanskih majstora). Freskom Pedesetnica/Duhovi slikar Tihomir Lončar 2021. godine oslikana je i ograda kora crkve koja je 2022. godine papinim Dekretom proglašena manjom bazilikom.
Dojam Denzlerovog pročišćenog ali nedovršenog, segmentno Potočnjakovog i opsežnijeg Bernardijevog znalački geometrizirano dorađenog interijera poništavan je nizom kasnijih intervencija čijim se šarenilom zasjenila jasna, skladna i umjerena izvorna arhitektonska kompozicija dojmljivog međuratnog sakralnog ostvarenja.
Interveniranje je dozvoljeno, no isključivo znalcima kakvima su nekoć bili Potočnjak ili Bernardi, kojemu su sakralni interijeri, poput i onog u sjajnoj splitskoj crkvi Gospe od Zdravlja arhitekta Lavoslava Horvata, bili posebnim izazovima, odreda znalački rješavanim. I Bernardi je pristupio uklanjanju većeg dijela skladnog Potočnjakovog rješenja prezbiterija, no sveobuhvatnim je, jasnim i umjerenim rješenjem unaprijedio interijer lijepe crkve. I osobno je, kao uostalom svojevremeno i sam Denzler ili Potočnjak, predlagao ispunjavanje glavnog oltarnog zida velikim reljefom Branka Ružića, no Babićev je poliptih i tada ostao očuvan na svome mjestu. Sve donedavna.
Nažalost, izvedeni Lončarev Sveti Antun Padovanski u slavi ne odiše snagom umjetničkog izričaja Dulčićeve freske Krist Kralj (iz rečene splitske crkve Gospe od Zdravlja) čijom je kvalitetom opravdano bilo dozvoljeno “nametnuti se” čitavom oltarnom zidu, a daleko je i od formom dokraja reduciranih oslika, poput primjerica Krista s oltarnog zida splitske crkve Pomoćnice kršćana slikara Vaska Lipovca. Oltarni zid crkve na Svetom Duhu gotovo stoljeće očuvan je golim, i veliki Babić mu se, nepogrješivo osjetivši snagu pročišćenog sakralnog prostora, naklonio manjom oltarnom palom jer znalac je znao kako je manje redovito više. Babićev oltarni poliptih, danas u kapelici Svetoga križa, odisao je promišljenom umjetničkom logikom stapanja s arhitektonskim zadatostima sakralnog prostora i iz središnje se ulazne osi sjajno uklapao u okvir visokog i elegantnog ciborija.
Gledano s ulaza, današnji okvir ciborija „lovi“ bose noge Lončarevog Svetog Ante i tu je više malo što usklađeno s izvorno promišljenom logikom pročišćene, a tako moćne arhitekture i pripadajućeg joj prostora. Posljednjom akcijom oslikavanja kora crkve nizom prešarenih likova (Pedesetnica/Duhovi) zadan je je još jedan udarac zadivljujućoj izvornoj pročišćenosti velebnog prostora. Čak se ni bojama nije pokušalo uklopiti u zatečeno stanje te su novi Lončarevi oslici u kolorističkom sukobu ne samo s izvorno umirenijim tonovima interijera, već i s njegovim osobnim starijim radovima. Toliko toga je tu danas, nažalost, veliko, šareno, te u izrazu i dojmu pomalo i infantilno, nalik veseloj dječjoj slikovnici, da onima koji su obučeni iščitavanju prostora i arhitekture mora bosti oči. Mora ih boljeti ostavljanje nedovoljno promišljenih tragova njihova vremena.
Nije današnji interijer Svetog Antuna Padovanskog lošiji od nedojmljivog hrvatskog prosjeka i u njemu je i nadalje puno toga dobroga i lijepoga, no toliko toga trebalo je biti drugačije odrađeno! Ostavljeno nedirnuto. Sanirano. Očuvano u Denzlerovu izvorniku ili Potočnjakovu i Bernardijevu mu interijerskom zaključivanju koji su bolji od velike većine onog čime urađa današnje vrijeme.
Valja biti dokraja iskren i priznati da ni danas taj prostor nije neugodan za boravljenje i molitvu, no jednako tako isti više ne odiše negdašnjim dostojanstvenim omjerom punog i praznog te mjerom i stilom. Velika je šteta da je tomu tako jer manjka nam kvalitetno ostvarenih sakralnih ostvarenja da bismo se njima olako „poigravali“. Igrati se možemo isključivo substandardnim ili standardnim rješenjima, a najkvalitetnijim tragovima naših predaka, bila ona pojedinačno zaštićena ili ne – ne. Mi danas, nažalost, iz nekog neobjašnjivog razloga više nismo u stanju osiguravati kvalitetno i lijepo pa bismo do nekih sretnijih vremena koja bi ponovno rezultirala kvalitetnim promišljanjima i rješenjima barem vrijedne tragove baštinjenog morali ostavljati na miru.
O nekim, pak, recentnije “pozlaćenim” sakralnim interijerima nekom drugom prilikom…
izvor fotografija:
fototeka autorice i
Dragan Damjanović / Baština Samostana Dvetog Duha franjevaca konventualaca / 2024. / str. 279.
https://www.svblaz.hr/proslava-spomendana-sv-antuna-padovanskog-na-svetom-duhu/