Ispada da sam ja, rođena na posljednji dan mjeseca prosinca pa tako i godine, roditeljima bila neka vrst novogodišnje čestitke.
Da je mama, koja me u 20:20 napokon ugledala, bila samo malo strpljivija, bila bih godinu mlađa. Ovako ispada da sam ’72 godište, što je po mom mišljenju gotovo pa i laž jer istomu zapravo dugujem samo tri i pol sata. Moj tata istog je trena mami poslao pisanu ljubavnu čestitkicu sa zaključkom – ”Dogodine na popravni!”
Šalio se, naravno, i na njegovim sam sportskim ramenima u prve dvije godine prešetala čitav Split. I jako ga zavoljela. Split, mislim. Tatu sam zavoljela i prije.
Mama je ipak poslušala tatu pa za dvije i pol godine položila važan ispite te se Svijetu ukazao i Krešimir – Krešo. Pa smo uskoro svi preselili u Zagreb. Kojega volim kao i Split. I nosila bih ga na ramenima da treba. Premda ta moja ramena i nisu tako jaka, kako se možda na prvu čini…