Imala sam sedam.
I tetu koja me jako voljela.
Imala sam više teta koje su me jako voljele, no s tatinom sestrom, tetom Ivankom, provodila sam najviše vremena pa sam je nekako najviše i voljela. I njezinu kći Jasnu koja mi je prvom rodicom, ali je i danas osjećam više sestrom no sestričnom.
Ljetovanja kod njih u Splitu najljepšim su, najbezbrižnijim i najveselijim crticama mog djetinjstva.
Kako je Jasna bila, pa i još uvijek jest, pet godina starija od mene, udivljeno sam je skrivećke promatrala iz svih kuteva njezine sobe, u kojoj se ona tijekom 1980-ih godina s prijateljicom Mašom dotjerivala, šminkala, preodijevala… Mladovala.
Meni je malenoj sve to bilo tako čarobno neodoljivo – njihove ploče na gramofonu, modni žurnali, šaputanja o ljubavi i drugim zavrzlamama.
Jasna je ona koja mi do danas duguje milijune leđnih češkića jer bi me svaku večer “digla” na istu foru – Ajde, ti mene do 500, sutra ću ja tebe do 1000… Ili – Znan da ti dugujen 5000, ali evo još večeras ti mene češkaj do 500, sutra ću ja tebe duplo… Šipak! Milijunska je dužnica, ali smo, svejedno, do danas, iako ja živim u Zagrebu a ona u Splitu, jako bliske.
Sva moja bolja dječja odjeća bila je Jasnina. Majka joj je često putovala u Trst i s puno ukusa je odijevala, pa sam tako i ja, zahvaljujući njezinu odrastanju, nosila lijepe stvari. Jer Jasna je, uredna kakva je i danas, stvari i odjeću čuvala. Kao i ja. Pa kada bi i meni ta odjeća odrastanjem “ušla u se”, bilo bi razveseljeno još koje žensko dijete kojem bi bila uručena.
I jednom je tako, tijekom te moje s početka ovog uratka spomenute sedme godine, Jasnina mama odlučila u Trst povesti mene. Jooojjj… U taj čudesni grad o kojem su mnogi govorili, a ja ih zadivljena slušala i potom iz njihovih riječi gradila najljepše slike. Vrlo dobro sam u mislima izgradila taj lučki grad, koji, kada sam u njeg stigla, i nije puno odudarao od mojih izmaštanih projekcija. A u njeg smo se nakon brojnih uzbuđenih i neprospavanih noći teta Ivanka i ja uputile autobusom. Istim smo se prometalom i vratile, dakako, no taj dan u Trstu nikada zaboravit neću.
Sve je mirisalo posebno i nekako – tršćanski! Dućančići, lokali, kava, sokići… Čak su i kožne sandalice tete Ivanke mirisale božanski. Na krokant. Ili tako nešto slično.
Kupljena mi je žuta majičica kratkih rukava s oslikanim papigicama na prsima. Šarene ptičice resio je poprskani zlatni prah. Raj! Čisti raj!
Kupljena mi je i jedna malena pernica u obliku futrole s omčicom i gumbićem za zatvaranje, na prednjoj strani zadebljano oslikana preslatkom djevojčicom Strawberry Shortcake. Ista je tek desetljećima kasnije u Hrvatskoj bila predstavljena kao Jagodica Bobica, a ja pernicu s njezinim likom i danas negdje čuvam.
Međutim, ono što me u tom Trstu dokraja bilo osvojilo skrivalo se u jednom drvenom izlogu lokala pozicioniranog blizu trga Ponte Rosso. U kutu krasnog izloga dučančića u kojem su se prodavale konfete i fino zapakirane bombonjere, čučao je najmanji i najslađi lutak na svijetu. I, s najsitnijom mogućom klaunovskom suzicom pod jednim okom, gledao u me. Baš u me!
Dok je teta u dućanu kupovala lijepih slatkarija, moj se nosić tako čvrsto prilijepio za staklo izloga, da me dobrano i bolio. Možda je i danas zbog toga središnjim dijelom zadebljan taj moj nos? A sve zbog jednog lutka.
Svi kažu kako sam bila jako slatka u to doba, čega se ja, naravno, ne sjećam, no vjerojatno sam tako prilijepljena nosa tršćanskoj prodavačici ličila na tužnog praščića. Ta krasno dotjerana ženica nekako je kroz staklo ulovila moj zadivljen pogled, u jednom trenutku došetala do izloga i u sljedećem, podizanjem lutkića s njegova mjesta, prouzročila golemu tugu malene vlasnice uz izlog priljubljenog nosa – Netko ga je kupio! Blago mu/joj seeee… Aaa…
No, gospođa je klaunolikog lutkića iznijela iz izloga i iznoseći ga iz dućana došetala do mene, šapćući – Prendi, bambina! Prendi…
Od šoka prouzročenog premještanjem lutkića iz njezina u moj mali dlan, ni slova zahvale nisam uspjela izustiti. Opijena srećom zbog tog nevjerojatnog razvoja situacije i neočekivanog preslatkog zgoditka u ruci, ni osjetila nisam povratak za Zagreb.
Ni prijelaz granice s uobičajeno strogim carinskim pregledom putnika, pri kojem je carinik uz gromoglasan smijeh izbrojao šest kragnica Lacoste majica oko moga vrata. Jer bar po dvije majice trebalo je iz tog čarobnog Trsta donijeti i Jasni i Maši, i Nives… Pa ih je moja teta sve navukla na me.
Gledajuć tako nad tankim nožicama moj nesrazmjerno ojači trup, carinik me, uza smijeh, pustio, bez globe.
Teta Ivanka sretno je odahnula, a ja sam umalo na pitanje carinika – Imate li što za prijavit? – odgovorila – Imam! Imam! Strašno blago nosim doma…
Koje, eto, čuvam i danas.
Kako i ne bih?