Vrijeme je ne samo kolača, već i darivanja.
I čizmica.
Ne znam iz kojeg su razloga u ovo blagdansko doba baš čizmice odabrane za mjesto pohrane poklona, no vjerojatno je razlog tomu njihova veličina. Svakako su veće od cipelica i cipela, pa u njih više i stane. I dobro je da je tomu tako, da u njih stane što više, samo što bi po toj logici oni s najvećim stopalima dobivali najveće poklone. Premda njihove, ne čizmice, već čizmurine, najviše i zaudaraju/vonjaju/smrduckaju…
To je prava pravcata nepravda! – kukao bi i Kalimero nasađen na svoje malene nožice.
A kakvu sam ja, ne nepravdu, već frtutmu proživjela s jednim zimskim čizmicama, teško je i opisati riječima, no svejedno ću se u tome okušati.
Pa krećem…
Bilo je predbožićno vrijeme i moja djeca bila su još milom dječicom anđeoskih okica i loknica na dva dana ostavljenom s ocem u Zagrebu, dok im se majka zaputila u Beč.
Tom divnom gradu pisanjem sam se više puta posvećivala i u nj, kako sam, također, već opisala, najviše volim putovati s prijateljicama. Njihovo ushićenje – Pičić, idemo u Bečić!, svakako mi je milije od dubokih uzdaha – Jesi li mi spakirala duge gaće? Uvik mi se tamo smrznu jaja…, no, svejedno, Beč volim obilazit baš u svim kombinacijama. I u pratnji dugih i kratkih gaća. I bez gaća, ako je potrebno.
U taj Beč, kojem se danas zbog čizmica posvećujem, pošla sam s milom mi prijateljicom. Ophodale smo po njem stotinjak kilometara i da smo imale jaja, i nama bi se ista smrzla, no… Uživale smo. I u muzejima. I u restorančićima. I u slastičarnicama. I u dućanima… Pa sam, tako, u jednom trenutku u jednom od njih ugledala i divne smeđe čizme. I nisam ih samo ugledala. I probala sam ih. I kupila. I sretna ih sa sobom, dakako, ponijela za Zagreb.
I baš sve je bilo dobro i lijepo dok kutijetinu s ljepojkama nisam krenula rastvarat i taj dragocjeni ulov u domu pokazivati svom vječno ozbiljnom suprugu.
-Vidi ih! Vidi ih! Baš kakve su mi trebaleee…
Dubokoglasi je s poluprikrivenim osmjehom pratio moje skakutanje po kući i vrlo brzo mi je uputio – Pa probaj ih već jednom, da ih napokon vidin i na tvojoj nozi, di im, virovala ti to ili ne, i je misto…
I ja sjedoh na pod i navučem desnu.
I sve je i nadaslje bilo kako i treba biti, no problem je nastao kada sam probala navući i lijevu.
-O, jebem ti sve! Što je ovo??? Mamo mila i draga! Pa dali su mi dvije desneeee…
-Buahahahahahahaaa… – prolomilo se iz profesorskih usta – Otac ti je sigurno sretniji s te dvi desne! Dvi live ne bi preživia! Ahahahahahaaaa…
-Budaletino! Kako nemaš empatije prema patnji žene koja je uz to i majkom tvojih sinova…
-Ahahahahahaaa…
-Samo se ti cerekaj! Ja ću ih svejedno navuć! A ti samo gledaj…
-Ne budali Zrinka, ne možeš ugurat livu u desnu…
-Samo me gledaj! Vidi!!!
I ugurah ja “livu u desnu”, otežano ustadoh, te tako s dvije desne, dakako, kao da ću se zarotirat udesno, stoički stajah minutu-dvije.
-I? Šta ćemo sad? Ostat ćeš tako? Poć “na špicu”? I stalno skretat udesno??? Ahahahahahhhhh…
-Mislim da je iz Beča potekla ona – “Leve ijti ne!”
-Ahahahahhaaa… Umrit ću, Boga mi milog!!!
-Joj, ipak neću moć “na špicu”! Boli me.
-Koja te boli?
-Druga desna!
-Druga desna?!? Ahahahahahahaaa…
-Koji si ti majmun…
-Ma nema veze, Zrinka, zgodna si i tako, s te dvi desne… Ahahahahaaaa…
I tako se vječito ozbiljni profesor zaozbiljno smijao do suza, sve do trena kada je bio zamoljen da čizme pomogne povuć sa ženinih nogu. I desna je skliznula bez ikakva problema, no s “drugom desnom” priča je bila malo drugačija.
Nikako, ali baš nikako ta se desničarka nije dala povući dalje od skočnog zgloba. Profesoru više baš i nije bilo do smijeha, no sada se čizmovlasnica, koja se već neko vrijeme valjala po podu, od smijeha ukočila.
-Ostat ću zauvijek ovako! I u tuš-kabinu ću s te dvije blizanke! I pokopat ćeš me s nogama udesno…
-Jeba me pas, Zrinka, ako si ti normalna…
-Ahahahahahaaaaa…
-Pa stisni tu nogu!!!
-Koju? Desnu ili desnu?!? Ahahahahaaaa…
-Sad ću je razrezat, dosta je bilo…
-Što ćeš razrezat?!? Čizmu??? E, nećeš, majke mi! Sve dam, čizme ne dam!
I pred tako strašnom prijetnjom dohvatih se te druge desne i nakon petnaestak minuta muke i jaukanja uspijem je skinuti. Uhhhh…
Kako li je samo završila ova priča, pitate se vjerojatno…
Pa ovako…
Moja lijepa prijateljica Jurja sljedeći advent-vikend išla je za isti taj Beč koji prodaje dvije desne, ili nekim drugim nesretnim ljepoticama dvije lijeve, čizme, i u nj se uputila s mojom drugom desnom čizmom. U Zagreb se vratila s lijevom pa sam ja napokon skompletirala svoj lijepi par.
-Znaš, Zrinka, poklonili su ti i neki utješni iznos…
-Utješni iznos?!?
-Pa, da! Za nanesene duševne boli.
-Vidiš kako znaju! No novac takve duboke rane zaliječiti ne može…
-Baš dobro! Kao da sam to znala, pa sam ga ja i potrošila!
-Ahahahhahaaa… E, neka si! Spasiteljima drugih desnih noga, dozvoljeno je sve!
Baš sve.
Sretna nam Nova godina i da u njoj svima čizmaki budu puni!