Premda mi govore kako pišem divne nekrologe, te mi se – nevjerojatno, ali istinito – za njih i osobno preporučuju, odlučila sam ih više ne pisati. Ne mogu to ni sebi objasniti, ali njihovim ispisivanjem kao da gubim i malene dijelove sebe. Zato današnji tekst ne smatram nekrologom i njime ne navodim uobičajene segmente jednog životopisa, opusa, bibliografija, nagrada… Ispisujem ovdje krajnje osoban osvrt na osobu s kojom i nisam bila odveć bliska, no koju neizmjerno uvažavam i cijenim. Pa krećem…
Kada bi za moga djetinjstva u našu kuću na ručkove ili večere dolazili gosti ili kada bismo mi Grubišići grupno odlazili u goste, domaćice su se svih obitelji lomile u pokušajima pripremanja specijaliteta kakve “Svijet još vidio nije”.
A najčešća rečenica koju su moje male uši pritom slušale bila je ona – Je li ovo po Vučetićki? Vučetićkin recept! Nema do Vučetićke…
I, tako se ta teta, Mira Vučetić, meni malenoj činila čudesnom gospođom, narodnom heroinom ili nečim drugim slično nadnaravnim, a njezine su se kuharice viđale posvuda. U svim našim kućama. Predudajnim mi i postudajnim. Kuharstvo, Velika knjiga kuharstva, Zlatna knjiga kuharstva… Koješta sam iz njih naučila.
Kako mi je to ime obilježilo djetinjstvo, druga dva su mi obilježila dosadašnji radni vijek, stručno usavršavanje, znanstveno napredovanje…
Koja dva bi to bila?
Imena dviju povjesničarki umjetnosti.
Kojih?
Željke Čorak i Snješke Knežević.
Dviju različitih osobnosti i pojavnosti. Dvaju Svjetova različitih karakternih osobina, pristupa i načina, no podjednako moćnih i važnih za naše društvo u cjelini. Postupanja s baštinjenim prostorima naše domovine određuju i nas same, pa one koji o njima skrbe treba uvažavati i cijeniti.
Zahvaljujući tim dvjema kunsthistoričarkama, studirati je, doktorirati i napredovati bilo lakše. Naučilo se toliko toga, i, što je još važnije, razumjelo se puno. Jer lako je naučiti, to i budalama polazi za rukom. Razumjeti i kontekstualizirati, budalama je već teže.
Obje su napisale toliko toga važnog i za moju konzervatorsku struku, no U funkciji znaka – Drago Ibler i hrvatska arhitektura između dva rata Željke Čorak nezaobilazni je kamen temeljac svakom istraživaču hrvatske arhitekture i prostora, a Zagrebačka Zelena potkova Snješke Knežević puno je više od knjige ili udžbenika. Ona je zagrebačka povijest, zagrebačka priroda i zagrebačko društvo. Zagrebačka arhitektura i zagrebački urbanizam. Dok je, dakako, tog urbanizma u Zagrebu još bilo, Snješka Knežević ga je analizirala, valorizirala, kategorizirala. Isticala njegove prednosti i mane, naglašavala baštinjene mu kvalitete i kritizirala suvremenija nazadovanja. Nije lako s konja pasti na magarca, a nama Zagrepčanima, nažalost, posljednjih desetljeća događalo se baš to – napadasmo se.
I to boli.
One koji znaju, boli i više.
One koji znaju više, boli još i više.
Snješku Knežević puno je toga boljelo jer je voljela, a Zagreb je tu ljubav osjećao. Naziv njezine knjige Zagreb u središtu prikladno opisuje golemi radni opus, kojega je Zagreb uvijek, ali baš uvijek, bio isključivim središtem. Ne postoji znanstveni ili stručni članak o zagrebačkom prostoru koji je mogao ili koji bi mogao biti ispisan bez referiranja na njezina djela: KNEŽEVIĆ, 1996…, KNEŽEVIĆ, 2003…; KNEŽEVIĆ, 2011… KNEŽEVIĆ, 2020… Pa opet Knežević i Knežević… Gotovo da ne postoji tema o zagrebačkom, napose donjogradskom, prostoru koje se nije dotakla i argumentirano je razložila čitateljima.
Bila je čvrsta. A, pritom je, što je jako važno, bila i ostala damom.
I kada se nisam u potpunosti slagala sa svime što je pisala ili govorila, isto sam uvažavala. Nismo bile bliske, ali je u jednom od najtežih mi životnih trenutaka postupila kao najbliža osoba. Stručno je pomagala i onima koji tu pomoć ni približno nisu zavrijedili. Znanjem je obilovala i dijelila ga širokom rukom.
Neki dan, tijekom promocije knjige O drugome, srećom, i moga profesora s doktorskog studija povijesti umjetnosti, gospodina Zvonka Makovića, u Galeriji Kranjčar dokraja sam osvijestila koliko smo mi, tijekom školovanja učeni od profesora takvih rijetkih kalibara, bili povlašteni. I opravdano se pitam što će biti s našom djecom u budućnosti kada je takvih Učitelja (života) sve manje? Kada s njima odlazi i njihovo neprocjenjivo znanje.
Utjehom je to što vrijednim nasljeđem ostaju barem njihove ispisane riječi. Njihove “kuharice” s uputama kvalitetnog postupanja s baštinjenim vrijednostima, od kojih je prostor neupitno najveća, vrjedna su kulturna baština i same po sebi.
Stručnjaka s velikim znanjem nema puno. Onih koji ga znaju i prenijeti drugima još je i manje, a stručnjaka sa stavom kojega se ne libe i iznositi premalo je. Znanje obvezuje i jedino pošteno je dijeliti ga drugima. Istraživački i znanstveno utemeljene stavove treba iznositi i argumentirano ih braniti. Nikakve koristi nema od skribomana bez jasnih i glasnih stručnih stavova. Iza takvih ostaju samo gomile riječi. Hrpe slova na papiru.
Snješka Knežević nas je učila stavu. Zauzimanju stava. Obrani stava. Predstavljala je stav. Ponekad prkosan, ponekad težak, no isključivo društveno savjestan. Skrban. Pozitivan.
Zato, pri kraju ovog nekrologa, koji to baš i nije, dva stiha TBF-a:
Pozitivan stav, nemoj biti minus
Ostani zdrav, nemoj skupit virus…
Zagrepčanima će, kojima je do Zagreba uistinu stalo, po odlasku Snješke Knežević, uza sve te viruse koji napadaju njihov prostor, biti znatno teže ostati zdravima. Odlascima onih koji nas na kobnost virusa upozoravaju znatno smo izloženiji gubicima i nepovrtanom nazadovanju.
Nedostajat će gospođa Knežević.
Jako će nedostajati.