Vrijeme je Božićnog kolačićkanja i valja mu se posvetiti (barem) jednim pisanim osvrtom. No, koliko god se trudila, bolji uradak od onog koji sam davno objavila na Fejsu, ispisati ne mogu.
Baš sam bila inspirirana pri opisivanju triju najdražih mi vrsta kolača! Baš! Zbog tog se i sama sebi još i danas divim. Uostalom, bila je to jedna od mojih najčitanijih i najkomentiranijih objava te je kao takva objavljena i autobiografskoj knjizi obiteljskih crtica, logično nazvanoj – Crtice.
Prilikom jednog poklanjanja neki sam je dan ponovno malo prolistala i baš mi je crtica imena Sram me… opravdano zapela za oko pa je iz tog razloga ponovno objavljujem i ovdje. U rubrici Kuhinja, dakako. A da kojim slučajem ovaj moj Blog ima i rubriku Ljubav i drugo nadnaravno, sigurno bih je objavila baš u njoj, gdje bi i bilo isključivo mjesto pravoj, iskrenoj, velikoj ljubavi. No, svejedno, zaključujem ovaj uvod činjenicom kako je Božićno vrijeme doba darivanja te vam na čitanje još jednom poklanjam tu staru priču o ljubavi. Da se i na ovim stranicama, tu i tamo, pronađe štogod slatko…
***
SRAM ME…
Pečem torte i kolače za suprugov rodendan. Ne smijem reći koji, no mogu natuknuti da je rođenjem vezan uz jednu važnu, naravno, Hajdukovu objetnicu. Ne onu osnutka kluba 1911. godine, ako vam je to bezobraznima slučajno palo na pamet, nego jednu drugu, znatno mlađu, s kojom se preklopio, kako i priliči ponosnom i jako odanom hajdukovcu. Ako niste znali, „jubav se ocjenjuje odanošću u teškim vremenima”, a on je odan već tako dugo da zaslužuje čistu peticu. No vratimo se kolačima.
U pauzi pečenja spojim se nakratko na Facebook i pročitam status Željke Gulan kojim ona lijepo priznaje kako peče kolače da bi ih njezine djevojčice ponijele u školu, no pojede ih još tijekom pečenja i djecu u školu uputi s kupovnima.
Oh, nenadane li sreće! Pa nisam jedina pohlepna nemajka!
Ja sam, naime, ovisna o tri vrste kolača. Ni očem drugom nisam i sva hrana svijeta može kraj mene mirno stajati i popljesniviti, no ta tri kolača, malo je reći, obožavam. Dok im kraja ne vidim, ja ne stajem i iz tog razloga te tri vrste jako rijetko i činim.
Prvi su mi najdraži Londoneri (mile mi vrste u ovoj crtici namjerno pišem velikim početnim slovom), no ne obični, već Londoneri prema receptu pokojne tete Palmine. Ta je teta za sobom ostavila i nevjerojatan recept za topeće vanilin-kiflice, zvane Mišun (u čast njezina muža Jerka, koji nikako nije mogao ispravno izgovoriti marku svog superautomobila – Mitsubishija), a koji je takoder oporučno ostavila mojoj vrijednoj mami, a ona meni. Ne Mišuna, već recept. Ne oporučno, srećom, jer moja lijepa mama još je itekako živa i često mi ih i ona napravi, da se ja ne gnjavim. Tako je bilo i tijekom promocije moje knjige Rupa, kad sam joj naručila – zbog većeg broja udomljenih gostiju, naravno – dva velika protvana tih kobnih Londonera. Svaki s 12 x 10 kockica, znači 120 × 2 = 240 komadića čistog užitka.
Gostima koji su odreda sa sobom donijeli svakakvih slastica – Ivana korčulanskih gulozarija, Jasna splitskih bokunčića, s Nađom koja mi je snalažljivo donijela pješčani sat da mjerim pečenje svojih slastica – velikodušno sam udijelila 60 komadića. Ostale sam, pohlepnica, sklonila. I kad mi je na promociji bilo teško, dok me žuljala lijeva cipelica, gaćice mi se uvlačile i razglas nije dobro funkcionirao, tješila sam se da me doma čeka dvjestotinjak ljepotana. I nakon kasnovečernjeg povratka čitave hrpe prijatelja i gomile cvijeća doma te nakon obilatog večeravanja i natakanja vinom, ja sam uspjela slagati kako maminih Londonera baš više i nema.
Nekako su se pojeli… – rekla sam, oblaguzna autorica. Ni kad me prepunih usta u dva ujutro muž pronašao u špajzi, nije mi bilo pretjerano neugodno. Malo me možda zabolio usklik – O, prasice, da bi prasice! Sto kila ćeš dobit…, no bila sam sretna. A i nisam dobila baš sto. Sljedeći sam tjedan bila teža samo četiri kilogramčića.
Druga su vrsta voljenih kolačića Banatski jastučići, koje obavezno radim s mamom jer su prekomplicirani u izradi i, ne pečenju, već friganju. Redovito kipućom marmeladom od marelice koja iz njih voli iscuriti ispečem jezik, koji je potom danima hrapav kao u mačke, no ni to me odveć ne dira. Onaj dan, kad ih pravimo, od jutra ne jedem ništa, da bih ih se mogla dostojno natući. Ovog ljeta čak je i moj tata, kojem dugujem zavidnu vitkiju liniju, iznenađeno izjavio – Dvadeset si ih stukla! Puknut ćeš… No, i tad sam bila sretna.
Kao i oko svih Božića posljednjih 25 godina, otkako radimo moju treću zazubičnu vrstu, kolačiće koji sliče Saturnu, imena 2+2 ili Non Plus Ultra, i koji nestanu svemirskom brzinom još pri pečenju. Jednom sam probala biti čvrsta i nakon pečenja tih nevjerojatnih svemirskih tjelešaca velikodušno sam ih odlučila sve poslati s dečkima na prodajni sajam u školu, no ostalo je na tom – probala. U školu su ih odnijeli ciglih šest komada, uz još neke druge – koje mama ne voli – i nakon žaljenja učiteljice što ih tako dobrih nema više, uslijedilo je – O, bilo je njih više! Bilo ih je jako puno, no pojela in je naša mama i nama djeci nije ostalo skoro ništa…
O, Bože…
No, preživjela sam i to. Eto, sramim se. Baš.
No, tko priznaje, pola mu se prašta, što znači da sam ja od onih dvjestotinjak Londonera sredinom prošlog prosinca, zapravo, pojela samo stotinjak. Što i nije tako strašno.
A sad idem.
Da mi ne zagori.
***
Sretan Božić svima!