Na masliničkoj plaži sunča se gomila stražnjica, među kojima je zamjetan broj i onih povećih, pa i golemih, a “pokrivenih”najminijaturnijim mogućim gaćicama. Trokutići površinskog presjeka Toblerone vire iz jabukolikih guzova na sve strane…
-Je, je… Nekad si mora razmicat mudante (gaće, o.a.) da dođeš do guzica, danas moraš razmicat guzice da dođeš do mudanata.
-Ahahahhhahahaaa…
***
Sa šetnjice koja povezuje litnju kužinu (ljetnu kuhinju, o.a.) i staru kuću puca pogled na dvorac Martinis Marchi kojeg dijelom zakrivaju grane borova i tridesetak plovila vezanih u marini podno krasno osvijetljenog kamenog kulturnog dobra…
–Kaj su se sad tu namontirali svi ti ščapi?
-Koji ščapi? To su grane…
-Ma, kaj grane… Ovi vertikalni ščapi!!!
-Ahahhahahhaaa… Jarboli, misliš???
-E, to! Al ak sad ovo negdje objaviš, u top bum te strpala…
-Nikad… Buahahahhaaa… Da ščapi…
-Pa valjda kužiš da se zezam?!?
-Aha… Ahahahahhahhh…
***
Oko dvaju pocinčanih rešetkastih vrata, glavnih i servisnih, postavljena je žičana mreža koju je Paso ipak ispreskakao, izgurao ili probio kako bi preko opasno prometne ceste pobjegao u kuću mog šogora. Šogija.
Paso jako voli Šogija i njegove pse i mačke te i pod cijenu života pronalazi načine da se kroz teškom mukom namontirane pregrade provuče.
Prijateljica i ja žicama i žičicama danima dopunjamo prvotno postavljenu mrežu, no Paso uvijek pronađe načina da je probije.
Zato nas dvije odlučismo i jednu deblju žicu isprelesti tako da Paso napokon izgubi bitku i ostane unutar granica posjeda. Svog, ne susjednog.
I sjedimo tako nasred puta, s obiju strana golemih metalnih vrata, te žicom prošivamo metalnu mrežu. Od neravna nas poda bole stražnjice, a bodu nas i žica i leteći neprijatelji.
Paso se našoj rađi ne veseli, komarci oko nas – jako.
-Uh, jebem ti, još jedan me upiknul!
-Da upiknul! Ugriza te! Na Šolti smo…
-Joj, još jedan!!! I još jedan! Pa sva sam ispikana!!!
-Kad nema Ante! Sad si ti na redu…
-Fakat, dok ti je tata bio tu, nisu me pikali, a sad… Pa zašto tebe ne pikaju?!?
-Mene bi grizli, da im ti nisi slađa… Srećom si tu, A ja napokon shvaćam smisao one Oliverove…
-Koje?
-One – “Sreća je tamo gdje si ti”!
-Ahahahhaa… Luđakinjo!
-Ahahahhaaa…
***
Nastavlja se (vjerojatno)…