Stigao Ljepotan!
Na Staru godinu iskoristih činjenicu da mi je na taj gužvovit dan i rođendan te ga u društvu dvojice mlađih sinova u prodavaonici Prostoria u Bauerovoj ulici ispregledah i naručih.
Ne što je lijep, skladan, odmjeren, udoban…, već je i čisti, čistasti hrvatski proizvod. Skup, no kvalitetan! A važno je biti kvalitetan.
Napokon sam se dohvatila jednog lijepog naslonjača, olitiga fotelje!
Ne manjka mi dizajnerskih “komada” u kući, no na “glavnu” fotelju, smještenu baš nasuprot televizora, dugo sam čekala. Dva kauča u dnevnom boravku postavljena su okomito na televizor i iz tog su nam razloga svima u kući vratovi pomalo odmaknuti od središnje osi. A sada sjedim točno naspram televizora i vrat mi se vraća u normalu. Barem tako mislim.
No, premda je rođendanska i proglašena samo mojom, sva se kućna dupeta u nju zavaljuju. Otimaju mi je. Svojataju.
Za vrijeme rada u zagrebačkom konzervatorskom Zavodu sobu mi je resio i jedan originalni Bernardijev naslonjač A4. Oblikovno lijep, no pomalo tvrd pa sam mu se svako toliko obraćala – Eh, moj Berni, tjeraš me na debljanje i povećanje masnih naslaga da bi me manje žuljkilo… No, kada sam napuštala taj Zavod teško sam se odcijepila od tog naslonjača kojeg mi je prepustila jedna od dražih kolegica. Od većine drugih stvari odvojila sam se nešto lakše, a od replike malenog Corbusierovog dvosjeda, ostavštine moga šefa koji je do pročelničke pozicije također bio zamjenikom rukovoditelja Zavoda u toj sobi, odvojila sam se bez problema. Bio je premali. Taj dvosjed. Ne pretjerano udoban i prekratak za ležanje.
Da, ključne odluke često donosim ležeći. Ne znam zašto, ali tako je. Pa sam se i u toj zavodskoj sobi znala uhorizontalit, ne bih li se po promišljanjima dočepala čim ispravnijih rješenja. No, noge su mi preko ruba tog dvosjeda, ne virile, već visile, a ni glavi mi nije bilo lako, pa sam ga prestala rabiti za probistravanje moždanih ćelija.
Zadatke obično rješavam učas, gotovo ništa u životu ne ostavljam “za poslije”, no fotelju “poglavaricu” našeg dnevnog boravka dugo sam tražila. Nijedna mi nije “sjela”. Nit skuplja, nit jeftinija, nit platnena, nit kožnata…
Našim boravkom dominiraju dvije visoke starinske komode i samostojeći sat te barokni stol sa stolcima, naslijeđe muževe none po ocu. Tu su bogatu nonu Sinjanku ugledni roditelji pred vjenčanje iznenadili “poklončićem” sastavljenim od drvenog bečkog namještaja iz sredine 19. stoljeća kojim su po vjenčanju bile opremljene sve prostorije golemog stana uz splitsku Marmonotovu ulicu. Dok im po Drugom svjetskom ratu nije oduzeta čitava zgrada s njihovim stanom iz kojeg je skupocjen namještaj srećom nekako bio otpremljen u Maslinicu na Šolti. Ondje je samovao do moje udaje i otamo je početkom 2000-ih prebačen za Zagreb, restauriran je i pažljivo čuvan. Sačuvana je čak i pozadina tih ormara s 1915. godine ispisanim planom puta otpreme “Vienna – Sebenico – Spalato” do mlade, u Split udane vlasnice. Ester joj je bilo ime.
Stoljeće poslije i naša se kuća dijelom projektirala za taj Esterin namještaj. Otprve se znalo gdje će biti mjesto nekim od njegovih najvrjednijih dijelova i tako je ostalo do danas. Nije lako bilo opremiti taj boravak, spojiti antikvitete, klasično i suvremeno, no bez obzira na starost, lijepo se, srećom, uspješno spaja s lijepim. Svakako, trebalo je paziti. I čekati prave primjerke.
Pa sam ih čekala i čekala.
I dočekala.
Posljednji od njih upravo je naslonjač kojem je posvećen ovaj osvrt. Ime mu je Rei, a dizajnirao ga je dizajnerski kolektiv Numen/For Use koji su za hrvatskog proizvođača namještaja – Prostoria – dizajnirali brojne kolekcije. Zahvajujući interijeru rovinjskog hotela Lone moja su djeca od malena zavoljela njihov namještaj i koješta drugog lijepog, zato povlačeći sažetak iz Hrvatske tehničke enciklopedije ovdje ističem samo crticu o tom sjajnom timu – Numen/For Use: “Hrvatsko-austrijska skupina dizajnera (Christoph Katzler, Sven Jonke i Nikola Radeljković) koja djeluje u području konceptualne umjetnosti, scenografije, industrijskoga dizajna i oblikovanja prostora. Osnovana je 1998. pod imenom For Use, dok je naziv Numen uveden 1999. kao kolektivni identitet koji pokriva sve projekte izvan područja industrijskoga dizajna… Od 2011. godine i osnutka hrvatskog poduzeća Prostoria prevladavajući dio nagrađivanog dizajnerskog opusa, obilježenog oblikovanjem unutarnjih i vanjskih prostora, vezan je uz tu tvornicu za koju je vrijedna skupina, i u timovima s drugim dizajnerima, oblikovala brojne sjedeće kolekcije i prateći namještaj…”
Među njima i kolekciju Rei, koje je dijelom i moj naslonjač. Kojeg sastavne dijelove iz ponuđenih paleta materijala i boja birate sami.
Čvrstog sam uvjerenja kako taj namještaj utjelovljuje vrijedne oblikovne odlike istaknutih ostvarenja sjajnog razdoblja hrvatskog produkt-dizajna 1950-ih i 1960-ih godina, ali i slavnih djela omiljenih mi skandinavskih dizajnera, no uspjelom suvremenom formom i nevjerojatnom izvedbom isti se ustoličuje na pijedestalu najkvalitetnijeg čime se danas možemo dičiti.
Sve vezano uz proizvodnju Prostorijina namještaja – od stolarije i bravarije do tapeciranja, proizvodi se u tvornici u Svetom Križu Začretje u blizini Zagreba. Tako se Hrvatsko zagorje – koje je i nekoć bilo neizmjerno važnim industrijskim bazenom naše zemlje, napose tekstilnim kojem sam se detaljno posvetila doktoratom za koji sam obradila nevjerojatan opus arhitekta Lavoslava Horvata – ponovno industrijski budi i jača. Isključivo onako kako bi i trebalo – kvalitetnom vlastitom proizvodnjom. Kako bismo i u svim drugim važnim područjima morali dalje.
Koliko li sam se puta pred petnaestak godina obilazeći među ostalima i sve napuštene Horvatove tvornice Zagorja i Međimurja, koje su nekoć zapošljavale desetke tisuća zaposlenika, šokirana i tužna upitala – Kako smo nekada bili u stanju i mogli? Što se s nama u međuvremenu dogodilo? Koji nam je vrag, ludonjama…
Danas, srećom, tvornice poput Prostorije (i dakako, još neki malobrojni pozitivni primjeri) ukazuju na to što smo, premda takvi ne djelujemo, i nadalje u stanju, te kakav bi nam mogli biti dosezi i putevi u budućnost.
Kako god mi već dugo bili izgubljeni i postupanjima pogubni po naše naslijeđe i osiromašenu nam zemlju, stalno se treba truditi ukazivati na ono važno. A to je da tragove smijemo i trebamo obilježavati isključivo kvalitetom. U protivnom, bolje da nas nema.
Dok vi ovo čitate, ja se u Rei naslonjaču gnijezdim.
Poda njim je (bojom, naravno, sjajno usklađeni) Ban pa bi tu kompoziciju mogli nazvati i – Rei Ban. Izgovorom to vuče na sunčane naočale, no… Ne, ne, ne…
Riječ je o nečem puno važnijem.
A našem.
Hrvatskom.
Može li ljepše?