Vjerojatno ne postoji fotografija koja bi bolje ukazivala na ushićenje prouzročeno kopanjem po torbi. I svemu onom što ista skriva.
Mislim da je ručica tom prilikom u torbi napipala četku ili češalj. Jako sam voljela četke i češljeve. I ruževe. Šminke, ako ćemo “po splitski”.
A i dan danas poklone volim izvlačiti baš iz torbi ili poklon-vrećica i ne volim kad mi se darovi uručuju neupakirani. U ruke, dakako. Gdje bi se drugdje darovi uručivali? I volim ne znati što mi se poklanja. Obožavam iznenađenja.
Još se nisam izviještila u prikrivanju razočaranja poklonjenim i po tom pitanju doista moram još puno raditi. Za sada je ono – Ma, joj, suuuuper je, puuuno hvala!!! – moj maksimum, no faca mi poput otvorene knjige još uvijek otkriva previše, pa moram nastaviti raditi na dorađivanju sebe.
Oni koji poklonom pogode, to i osjete, jer ushit bude sličan ovomu na slici.
Što se fotografije tiče, nadam se da su mi danas obrazi manji jer oči, nažalost, jesu.
Dosta sam, srećom, pokupila od te moje majke. I za zaključiti je kako za moju naklonost finim torbicama nitko nije kriv doli ona!
Lijepa moja mama Marija. I njezina torbica. Na splitskom Kmanu, kada su zagrebačke zime i ljeta još bile dalekim nepoznanicama.
Puno, puno poslije, u Zagrebu, po njezinu povratku s putovanja u Istambul, u kuću je donesena i jedna šminka. “Po zagrebački” – ruž.
Rebrasti zlatni valjčić skrivao je najneobičniji mogući ruž. Ili šminku, svejedno. Najkričavije zelene boje.
Oglušila sam se o upozorenja kako je to “samo njezino” i o upute kako je isto nužno nanijeti u najtanjem mogućem sloju i pustiti da kroz neko vrijeme izreagira.
Prije početka obavljanja neodoljivog zadatka ribanja poda u hodniku nanijela sam jedan sloj. I – ništa!
Pa još jedan. I – ništa!
Svako toliko nanijela bih još jedan i dok s pranjem nisam došla do kraja dugačkog hodnika i ulaznih vratiju uza nj, nanijela sam možda i desetak slojeva.
Kada je Ona pozvonila na vratima, imala je što za vidjeti! Tinejđerica s mokrom krpom u rukama i dobrano razmazanim čubama boje patliđana široko joj se smiješila. Najšire!
Gospe moja! – propiskutala je i odvukla me do lavandina/lavaboa, no uzalud joj je bilo. A i meni. Tri se dana to tursko uljepšavalo nije dalo skinut s mojih usana. Čak sam i u školu išla tako.
Ondje su me, vjerojatno, svi gledali širom otvorenih očiju.
Onako kako i ja u vas gledim.
S ove neodoljive slike.
Danas polustoljetne.