Dugo mi je trebalo da se prisjetim o kojem je filmu riječ… Čak sam malo i “guglala”, ne bih li se prisjetila…
Kad li, na kraju, pod unesenim pojmovima – baka, glava i tava – tražilica izbaci taj dugo traženi film. Sigurno se pitate koji li je film s takvim neobičnim asocijacijama posrijedi…
Riječ je o jednoj simpatičnoj limunada-komediji iz 2005. godine, s Umom Thurman i Meryl Streep kao dvjema dražim mi glumicama, koju su naši prevoditeljski čarobnjaci, premda se u engleskom originalu zove Prime, preveli s – Mlađe je slađe. Kako je između supruga i mene znatnija dobna razlika, njemu je taj naziv lice razvlačio u osmijeh, no filmom se razlika razvijala u suprotnom smjeru. Jedne zgodne žene i njezina znatno mlađeg muškarca. No, svejedno, jer, u biti, za moju današnju temu nije važna ni ta žena, nit njezina psihijatrica koja je istodobno i mladićevom majkom, pa ni mlađahni zaljubljeni muškarac, već jedna obična baka. Mladićeva bakica. Slatki, žestoki bakutaner koji mi se itekako usjekao u pamćenje pa ga se iz tog razloga često i sjetim.
Zašto?
Pa zato što se ta baka, naime, na sve što je smatrala glupim ili neprimjerenim, lupala tavom po glavi.
Bong! Bong! Bong!
Od tog njezinog filmskog lupanja tavom i ja se pri svakom susretu s glupošću ili neprimjerenošću prisjetim jedne velike tave. I boli u glavi, dakako.
Pa tako, primjerice, tavu u misli prizovem i pri svakoj vožnji zagrebačkim Gornjim gradom, kojim se gotovo pa i svakodnevno pri povratku kući provozavam. I ne mogu proći mimo Trga Franje Markovića, a da ne čujem jedno glasno – Bong!, od kojeg mi svakoga puta, jadnoj, uši ogluše.
A zašto je tomu tako?
Pa, zbog jedne Palače.
Palače?
Da! Palače Zrinski.
izvor: Digitalne zbirke NSK u Zagrebu
Poslužimo se, stoga, na početku ovog glavoboljnog osvrta, među ostalim, i kraćim opisom jednog kulturnog dobra iz, naravno, javno dostupnog Registra kulturnih dobara Republike Hrvatske… Poluugrađena uglovna jednokatnica izduženog pravokutnog tlocrta, negdašnja palača bana Nikole Zrinskog, izgrađena je u 17. stoljeću i po grofovima Zrin(j)skim bila je vlasništvom grofa Ivana Draškovića te u 18. stoljeću i Matije Bornemisse, podžupana zagrebačke županije. Palača je podrumljena, a prizemni joj je dio nadsvođen bačvastim svodom s duboko usječenim susvodnicama 17. stoljeća. Pri prigradnji sjevernog dijela krila palače u 18. stoljeću povećani su i prozori prvog kata, dok joj je od izvornog oblikovanja očuvan rustikalni južni kolni portal uz Ulicu Ambroza i Klotilde Vranyczany. Izvorno oblikovanje s kasnorenesansnim portalom i prozorima sačuvano je u prizemnom dijelu glavnog/južnog i zapadnog pročelja rastvorenog s devet prozorskih osi koje su recentnije obilježene žbukanim medaljonima. Polukružno zaključeni kameni pješački portal u središnjoj osi kraćeg glavnog pročelja upisan je u pravokutni okvir zaključen frizom i segmentnim nadvojem, dok je spomenuti kolni portal u dvorišnom zidu prema Vraniczanyjevoj ulici, raščlanjen kvadrima rustike, naknadno oblikovno pojednostavljen. Dvorišna pročelja s vremenom su preuobličena i prikrivena prigradnjama te je u dvorištu Vranyczanyjeve 8 jedno vrijeme bio i adaptirani ugostiteljski lokal.
Ta kratka, no važna Vranyczanyjeva ulica dijeli južniji Park Bele IV. od sjevernijih baštinjenih graditeljskih slojeva koji krajnjim zapadnim dijelom omeđuju današnji Trg Franje Markovića, dvjema stranicama uobličen baš Palačom Zrinskih.
Naposljetku, kako je lijepo istaknuto i davnim Rješenjem o utvrđivanju svojstva kulturnog dobra: “Palača Zrinski posjeduje svojstva kulturnog dobra obzirom na povijesnu važnost lokaliteta i značaj nekadašnjih vlasnika, te izuzetno visoku arhitektonsku kvalitetu, kojom je reprezentirana velikaška arhitektura kasnorenesansnog razdoblja u Zagrebu.”
Ne treba dodati ništa više.
Sve je jasno.
Ili bi tako barem trebalo biti.
Dotaknimo se i palačinih susjeda s donedavna neodoljivog, malenog gornjogradskog trga.
Vjerujem kako većina građana ipak ne zna kako Gornji grad u svojim njedrima čuva i taj najmanji zagrebački trg, povijesno nazivan Kapucinskim, a danas Markovićevim imenom. Neizmjerno je to važan prostor omeđen arhitektonskim ljepoticama i jednim važnim parkom, 2012. godine nazvanim po Beli IV., no i nadalje uvriježeno nazivanim Vranyczanyjevom poljanom.
Prostor tog današnjeg Parka/Poljane u 15. stoljeću zuzimali su samostan i kapela sestara dominikanki, a početkom 17. stoljeća ruševine istih prešle su u ruke kapucinskog reda koji je do sredine stoljeća na njihovu mjestu izgradio samostan i crkvu s očuvanim ostatcima stare kapele. Zaustavljamo se ovdje, na sjeverozapadnom dijelu tog parka koji je i drugim svojim djelovima neizmjerno povjesno važan za naš mili grad, a o čijoj povijesti znamo puno primarno zahvaljujući iscrpnim istraživanjima nezamjenjive nam povjesničarke umjetnosti Snješke Knežević. Po ukidanju pavlinskog i kapucinskog reda krajem 18. stoljeća njihove su nekretnine pripale državi, te po skoroj prodaji imućnoj aristokraciji koja ih je adaptirala za stanovanje. Sklop u vlasništvu i Karla plemenitog Jelačića te njegove kćeri Klotilde, udane Hellenbach, nazivao se zato i Jelačićevim ili Helenbahičinim kućama, a naposljetku je 1941. godine srušen. Planovi iz 19. i 20. stoljeća za izgradnju na tom prostoru nisu ostvareni i uz praznu se površinu, po Ulici Ambroza i Klotilde Vranyczany koja je omeđuje sa sjevera, vezao naziv – Vranyczanyjeva poljana. Prema projektu istaknutog hrvatskog arhitekta Marijana Hržića i suradnika lijepo uređenom parku 2012. godine dodijeljeno je ime Bele IV.
Ne Belle iz Ljepotice i Zvijeri, ako vam je automatski ona pala na pamet, već jednog drugog ljepotana, no idemo dalje. Prema tavi, dakako.
Do i trenutne je postpotresne obnove pojedinačno zaštićene građevine Državnog hidrometeorološkog zavoda na njezinom istočnom pročelju bio vidljiv segment gotičkog otvora kapele Uznesenja Marijina pa se nadajmo da će ondje ostati i po zaključenoj, ne obnovi, već obnovetini Zavoda od čije izvorne konstrukcije gotovo ništa da i nije ostalo.
Današnje, znatnim dijelom susjednom obnovom zakrivene, zelene otoke, plinsku rasvjetu i dječje igralište tog parka ljepotom je upotpunjavala i 2015. postavljena skulptura Dječak kipara Tomislava Ostoje iz 1971. godine, s oblikovnim konceptom uređenja prenesena iz zapadnijeg, recentnije dovršenog Parka Grič. Ne znam postoji li mi u Zagrebu milija figurativna javna plastika od tog Ostojinog razigranog sjedećeg dječačića. Kada se uz to poznaje i tragična sudbina kipareva sina, skulptura u srce dira i jače. Ostojin Dječak simbolikom dira i ljepotom očarava. I baš mu je dobro dodijeljeno mjesto, na kojem će, valjda, i opstati po zaključenju gornjogradskih obnova.
Južna fronta Gornjega grada konačno je tako 2018. godine bila definirana dvama novouređenim parkovima, a tek je zaključena dovršenjem zapadnog kraka Južne promenada Strossmayerova šetališta.
Ljepotu tako Markovićevu trgu južnijeg ozelenjenog pojasa s obnovljenim dijelom neodoljive promenade zahvaljujemo sukcesivno ostvarivanim projektima Ateliera Hržić.
Drugu južnu susjedu naše današnje teme – Palače Zrinski – predstavlja sjeverna fronta velike trokrilne palače već unaprijed spomenutog Hidrometeorološkog zavoda. Postupno kroz 19. stoljeće građenoj na mjestu srednjovjekovne kapucinske samostanske crkve Svete Marije, koje smo inkorporirani dio pročelja vidljivog s Vranyczanyjeve poljane već opisali, palači je sjeverni dio sa središnjim krilom ka šetalištu za profesora Ludovika Jelačića ostvario sjajni zagrebački graditelj Bartol Felbinger. Franjo Klein pregradio ju je 1864. za potrebe Kraljevske velike realke koja se u zgradi nastanila 1857. godine, a zaštićena je građevina danas pod spomenutom temeljitom konstruktivnom obnovom.
A što nam maleni Markovićev trg omeđuje sa zapada? Ponovno pojedinačno zaštićeno kulturno dobro slobodnostojeće jednokatne uglovnice visokog skošenog krova profesora Antuna Šuflaja, ostvarene od 1821. do 1827. godine na mjestu negdašnje oružane i gradskog spremišta.
Mjesto je to i prvog sjedišta Glazbenog društva – preteče Hrvatskog glazbenog zavoda, a Kući Šuflaj su prema Parku Grič, a po projektu arhitekta Janka Holjca, početkom 20. stoljeća dograđeni novo stubište i uglovni erker prvog kata.
Istočno pročelje orijentirano k Markovićevu trgu i Palači Zrinski obilježava očuvani stari ulični natpis – Kapuziner Platz / Kapuzinski Terg, kojim imenom – Kapucinskim – se i nadalje zovu stube, osvarene uz sjeverni bok ljepotice Šuflaj adresirane na Grič 2, kojima se taj Trgić povezuje s Mesničkom ulicom.
Ukratko, kulturna dobra sa zapada i s juga praćena jednim od najljepših parkova omeđuju taj naš najmanji gradski trg kojeg s preostalih dviju strana Svijeta miluju krila također pojedinačno zaštićenog kulturnog dobra Palače Zrinski.
Mali trg imenovan filozofom i književnikom, doktorom (iz područja estetike!) Franjom Markovićem (1845.-1914.) koji je, među ostalim, bio profesorom filozofije na zagrebačkom Filiozofskom fakultetu, rektorom Sveučilišta u Zagrebu, sa Šenoom, Dežmanom i Trnskim utemljiteljem časopisa Vienac, autorom brojnih književnih djela i teoretskih rasprava, od kojih je današnjem tekstu najprikladniji naziv one iz 1903. godine Razvoj i sustav obćenite estetike!
I što je današnji Zagreb osigurao tom malom, a neizmjerno vrijednom prostorno-arhitektonskom biseru, trgiću imenovanom po povijesno istaknutom doktoru estetike?
Podzemne spremnike za smeće!
Da, da…
Baš ondje, u zoni koja je, kao uostalom i čitav Gornji grad, iziskivala poseban tretman i protokol odvoženja otpada bez vidljivih fizičkih tragova, mi pred već gotovo i dvije godine “naprdismo” tri podzemna spremnika. Nerijetko popraćena i golemim kontejnerima i ponekom kantom.
Baš u osi pročeljne ploče s natpisom – Ova je kuća bila do god. 1671. vlasništvo hrvatskog bana Petra grofa Zrinskog – izroniše tri nadzemne instalacije podzemnih spremnika za smeće!
Bong! Bong! Bong!
Oboružajmo se odreda velikim tavama i dobro se opalimo po glavurdama čiji unutarnji sadržaj, dokazano, ne teži puno. Rese nas mozgovi veličine oraha, izgleda. Ako i takvi.
Kako uspijeva poglavarima našeg grada, od kojih su nekima znanja o prostorima i arhitekturi strukom, vozati se onuda i od srama se ne srušiti?
Jer na nikom drugom ta krivnja ne leži, doli na “vodećim” glavama koje određuju, uvjetuju te često i naređuju. Glavama koje ne uvažavaju nadležne struke, koje ne podnose drugačija mišljenja, čak i kada su ista dokazano bolja, pametnija, logičnija, svrsishodnija…
Zagreb već tako dugo pati zbog takvih glava.
Stanarima, pak, Palače Zrinski valja izraziti iskrenu sućut. Najdublju. Kao, uostalom, i nama ostalima koje još rese otvorene oči i zdrav vid.
A onima koje muči pitanje što bi za Božić poklonili našim gradskim čelnicima očiju širom zatvorenih valja savjetovati samo jedno – kupnju tava.
Možda ih koji put, poput bakice iz spomenutog filma, i upotrijebe.
Zbog podzemnih spremnika na Kapucinskom trgu ili Trgu Franje Markovića, kako god, valjalo bi im se dobro njima zveknuti.
BONG!
Da im nikad više slično na pamet ne padne.
Do sljedećeg Božića oni bi svima nama trebali pokloniti uklanjanje svog “presvijetlog” čina poništavanja i ponižavanja reprezentativnog traga “velikaške arhitekture kasnorenesansnog razdoblja u Zagrebu”. Bez takvog priznavanja i ispravljanja pogreške ne mogu im se priznati nikakve druge obnoviteljske zasluge, te, zato, tave u ruke!
Po osvještenju im napamet, možda, dođe i da od prometa grubo oduzetu i nelogično isključivo pješački nametnutu Staru Vlašku s Europskim trgom povežu uzdignutim pješačkim mostom pod kojim bi se promet normalno odvijao Palmotićevom ulicom. Ovako, dok ne počne racionalno i logično promišljanje te uvažavanje baštinjenih vrijednosti, skladat će im se najosebujnije i najglasnije vozačke psovke koje Zagreb pamti. Jer Zagrepčani su, za razliku od svoje Uprave, domišljati.
Jako su domišljati.
Napose u predblagdansko doba.
I pamte.
A bilo bi dobro da, za promjenu, mogu pamtiti i načinjeno im dobro.