Preminuo je naš susjed Dragec.
Dragutin.
Anin tata. I Bibin.
Melitin djed. I Matijin i Lukin, dakako.
Već sam mu se objavama na ovom Blogu posvećivala.
Voljela sam tog osebujnog Aninog tatu koji otprve, zapravo, nije bio nimalo laganim susjedom. Pri gradnji naše kuće svakodnevno je izvučenim metrom mjerio zakonom propisanu udaljenost od svoje međe. Kao da se bojao da bi se beton naših zidova noću ipak nekako mogao približiti njegovoj kući. Visio je nagnut preko ograde i mjerio. I mjerio. I mjerio… Pa smo se moj obiteljski neurokirurg i ja, konzervatorica, počesto zabrinuto pogledavali – Naježili smo! Dobili smo pacijenta za susjeda…
Ni parkiranje u našem dijelu lijepe i ozelenjene podcmrokovske ulice nije teklo mimo Dragecova nadzora. Ne, ne… – Eeeej! Ne smijete parkirati pred mojom kućom, valjda je to prostor gdje ću se parkirati ja!!! Vikao je susjedima, pa tako i nama, neposrednim mu južnim susjedima.
– Definitivno smo nagrabusili… – stenjali smo, znajuć koliko je važno imati dobre susjede. I s njima biti u dobrima.
No, zaključenjem izgradnje naše kuće dogodilo se čudo. Dragec se, vjerojatno se uvjerivši kako njegov metar nigdje nije ukazao na manjak zakonom propisanih centimetara, umirio. I malo pomalo nas zavolio. Kao i mi njega. Zavoljeli smo i njegovu obitelj pa se prijateljstvo ispreplelo višestrukim nitima. Najčvršćom između njegove mlađe kćeri Ane i mene. O njoj sam, također, više puta pisala. S njom sam radila najbolji višnjevac na Svijetu, dok im je višnja u zapadnom dijelu vrta još bila živa. Sada višnje moramo kupovati. Dragecova unuka Melita išla je s mojim najstarijim sinom i u školu. Njihovi psi i mačke voljeli su našeg psa Grofa, danas se kuja Kira druži s našim psićem Banom. Njihov mačak Rajko nekoć je volio naše prozorske dašćice i obožavao je s njih izluđivati Grofa, kako će današnji mačci Tedi i Fredi zasigurno priušćivati i našem Banu.
Sve naše međusobne odnose Dragec je nadgledao sa svog uličnog balkona. Sijedu kosicu tonirao je u neodoljive nijanse plave boje, što je neurokirurgu Hajdukovcu lagano dizalo splitske nerve, no liječnik je jako volio svog starijeg susjeda, umirovljenog profesora.
Ja sam, pak, bila proglašena za Miss Podgaja i s tim me zaključkom dočekivao pri svakom susretu. – Mačka i pol ste suseda! Miss Podgaja…
– Nisam, nisam, Dragec… Samo sam Miss kućnog broja 39 na kojem, osim mene, nema ni jedne žene… Čak je i pas muškog roda… Tako, bez konkurencije, i moram bit najljepša…
– Jeste, jeste! Đozefa je sretan čovjek…
– Hahahahahahaaa…
Nažalost, pred nekoliko godina podmukla bolest prozvana po liječniku njemačkog prezimena jako je načela Dragecovo zdravlje. Skrbile su kćeri i unuka jako o njemu, no spasa tu nije bilo. Brižno su ga pazile, no nedavni kratkotrajni boravak u bolnici dokraja je narušio njegovo stanje i po povratku kući bolest im ga je u 94. godini u samo par dana otela.
Posljednih nekoliko mjeseci kroz njihovu sam borbu osvijestila kako je u našoj zemlji dementnim bolesnicima teško ići dostojanstvenom kraju života. Gotovo i nemoguće. Ustanove koje bi ih i prihvaćale u terminalnim stanjima njihove bolesti malobrojne su i pretrpane. Skupe i preskupe. Rijetki si ih uopće i mogu priuštiti. Kako je tek starijim ljudima bez ikoga svoga, o tome ne mogu ni razmišljati. Gdje i kako umiru ti bolesni, usamljeni ili zaboravljeni ljudi?
Danas sam sigurna da se razvijenost društva najbolje iščitava upravo po tom parametru – razini kvalitete dostojanstvene brige za stare i bolesne u njihovim posljednjim danima. Nivou pomne i empatične skrbi za sve stare i bolesne, ne samo osiguranije ili imućnije, jer je upravo onima koji to nisu pomoć najpotrebnija. Mi bismo toj ljestvici razvijenosti, nažalost, probili dno. A to izaziva jezu. Kako jezu u nas izaziva i puno drugoga, no međuljudski odnosi, kojima bi se inače tako puno pozitivnoga moglo načiniti, napose.
U subotu smo Ana i ja, čisto da se ona malo odmakne od očeve bolesničke postelje i svakodnevnih briga, pošle na podnevnu kavu. U KIC, gdje je bijela kava najbolja pa smo subotama najčešće baš tamo. Kavicu smo srkale u društvu prijateljica i po izlasku iz lokala gospođa koja je ostala uz Drageca Ani je javila tužnu vijest. U pola dvanaest na cesti u centru grada doznali smo da nas je Dragec napustio. Zaustavljene su njegove muke s disanjem. Spasio se. Spasio je i kćeri i unučad patnje. Ana se slomila i sebi predbacivala što baš taj tren nije bila u kući, no mislim da je Dragec obje kćeri i unuke poštedio svog zadnjeg izdisaja. Izgubila sam se i ja i pridržavajući je pokušavala dozvati taksi. Ne znam što mi je bilo da sam umjesto Bolta koji stalno naručujem stiskala aplikaciju Ubera koji se iz nekog razloga deinstalirao pa nikako nisam uspjevala naručiti hitni prijevoz doma. I tako izbezumljena povučem Anu gdje mi se činilo najbliže, u Gajevu ulicu na taxi-stajalište uz ogradu Arheološkog muzeja. Uvukla sam nas u prvi taksi i ne gledajući čiji je, Zagreb taxi ili koji god već tu stoji, ne razmišljajući da li će nam naplatiti koji euro više. Nije važno, samo da čim prije stignemo doma. Dragecu.
Dok smo telefonski pokušavale doznati koga u takvom trenutku prvoga treba nazvati i dok je Ana razgovarala s policijom od koje je dobivala upute za poziv mrtvozorniku i pogrebnom poduzeću, jedino što sam tijekom te kratke vožnje od tri kilometra udaljenosti uočila bila je krunica ovješena o retrovizor. Ljuljala se ta krunica od šarenih kamenčića s visećim križićem na tom retrovizoru i pomislila sam – Dragec se spasio i polako se upućuje na mjesto bez boli i patnje.
Kroz nekoliko minuta vožnje stigli smo pred kuću i na upit koliko sam dužna, crnomanjasti hrvatski taksist izvali – trideset eura. Zastale smo i Ana i ja, no kako mi je najvažnije bilo Anu čim prije dovesti ocu, šutke sam uzela dvadeset eura ostatka od pedeset koje sam pružila tom vozaču i izišla van. Pogledala sam još jednom u njegovu krunicu, koja mi osobno kao vjernici jako puno znači, i izišla bez riječi iz njegova vozila. Vožnje Boltom za tu udaljenost nikada nisu premašivale tri ili četiri eura, ova nas je koštala deset puta više. I premda nas je čuo kako telefonski molimo za pomoć i premda je čuo Anin plač, u tuđoj je tuzi i izgubljenosti iskoristio svoju priliku za brzom zaradom. Trideset eura ili dvjestodvadeset negdašnjih kuna naplatio je vožnju od tri kilometra ili sedam minuta. S krunicom ovješenom oko retrovizora, koju je vjerojatno objesio za svoju sigurnost. Za koju, uostalom, svi na neki način molimo. Njegovu ću krunicu pamtiti, a tih trideset eura nek mu je s blagoslovom.
A Dragec je, sređen, s krunicom među sklopljenim rukama u kasnim popodnevnim satima odvezen iz svog Podgaja. Pratili smo ga s njegove terase. I, nevjerojatno, kao da je bio tu, čula sam ono njegovo – Što se okrećete baš tu? Ogrebat ćete nam sparkirane automobile…
Pratio je Dragec puno toga. Svoje mile pratit će i dalje, samo s nekog boljeg mjesta. Na kojem su vožnje i od tri i od trideset i od tritisućetristotridesettri milijardi kilometara besplatne, no o kojima mi “dolje” zapravo ne znamo ništa.
Zato, trudimo se biti dobri ljudi i činimo drugima dobro.
Samo dobro rezultira dobrim.
To bismo trebali znati svi.