Sin (Hajdukovac): Isuse, pa maškare su nam u petak, kada je i 115. rođendan Hajduka!
Najbolji prijatelj (Dinamovac): Joj, baš zgodno!
Sin (H): Što je tu tako zgodno?
Najbolji prijatelj (D): Pa možete se maskirat u pobjednike, da i vi malo osjetite kako to izgleda!
Sin (H): Moram to prenijet ocu, možda mu se svidi…
Uzgred budi rečeno, i pred par godina njih dvojica svojski su se potrudila oko maski.
Među ostalim, tražila se i toga jer se Hajdukovac poželio maskirati u Cezara. Slomili smo se, razletjeli, zvali i prijatelje vezane za garderobu HNK… Naposljetku je sasvim dobro poslužila i golema bijela plahta privezana konopcem, osušeni šoltanski lovor iz kuhinje isprepleo se i sprejem pozlatio, a na noge su navučene kožne Birkenštokice. Neodoljivo, preko bijelih čarapa, dakako, jer bilo je jako hladno. Cezar samo takav išetao je iz naše kuće.
Uvjerena kako će i najbolji prijatelj Dinamovac biti nešto slično, Marko Antonije ili neki drugi slavni glavonja, nisam puno pitala ili ulazila u detalje tog carskog pohoda. No, i Dinamovac se svojski potrudio oko svoje maske te je iz svoje kuće izišao ozelenjen, umotan u umjetno zeleno lišće.
Naposljetku, šetali su tako prijatelji zajedno po milom im gradu i takvi su ušli i u klub gdje su ih čekale djevojke i društvo.
Svaki kao polovica jedinstvene maske.
Cezar salate.
Uvjerena sam kako će to prijateljstvo izdržati sve.
Baš sve.