Poklonjen mi Mr. Darcy!
Sin i njegova djevojka poslali mi ga iz Amsterdama.
Bio mi je suđen jer mu je i na kutiji otisnut broj 1972. Moja godina rođenja. Da, da…
Plastičan je i glavat taj Darcy. Neodoljiv. Vijori mu haljetak, kosica razbarušena, prsne dlačice virkaju, čizme gaze polje tratinčica… Čista zadnja scena najbolje od najboljih ekranizacija Austinina mi omiljena romana.
Ponosa i predrasuda, dakako.
Filma s puno ponosa, a predrasuda i znatno više. Kao i u Hrvatskoj.
Mmmm…
Odgledala sam taj film najmanje dvadeset puta, a sinovi tvrde da će doživotno bit istraumatizirani njegovim reprizama jer su ga odgledali “bar trinaest puta”. Dokazom je to kako je taj film uistinu nešto posebno. Predstavlja nemoguću misiju sinove mi natjerati da i dvaput nešto odgledaju, no taj ih je film privukao.
Kao i mene.
Naravno, prije njega odgledane su sve druge adaptacije tog romana i dotad je prvo mjesto uvjerljivo držala serija s britanskim glumcem Colinom Firthom kao, dakako, Mr. Darcyjem te slatko debeljuškastom Jennifer Ehle kao Elizabeth Bennet.
Scena u kojoj visoki i vitki Darcy izranja iz žabokrečinastog jezera, a cicolika Liza od njegove mokre i uz prsa mu pripijene bijele košulje ostaje otvorenih usta, bila je najdražom scenom mog djevojačkog “Društva živahnih prijateljica”.
Sve smo se bile odlučile udati za njega.
Kad-tad.
Baš sve.
Te 1995. to je djelovalo skroz moguće.
I izvedivo.
Koja “ga dobije”, dobije ga! – složile smo se bile nabrzaka.
I u tom smo uvjerenju ostale dugo. Jako dugo.
No deset godina poslije osvoji nas druga kombinacija, s Keirom Knightley i Matthewom Macfadyenom u glavnim ulogama. Ali i neodoljivim Donaldom Sutherlandom u ulozi Lizina podržavajućeg oca, Judy Dench kao posesivne Lady Catherine de Bourgh, Kelly Reilly kao zle Caroline Bingley i još nekih drugih mladih glumaca kojima je baš ta ekranizacija osigurala slavu.
Taj film Joea Wrighta s divnom pozadinskom glazbom rezultirao je nevjerojatnom atmosferom koju teško da će ijedna daljnja adaptacija tog šarmantnog romana pobijediti. Za razliku od dotadašnjih viđenja u Wrightovom su filmu junakinje često znojne i prljavih haljina, kako je zasigurno i bilo. U njem svinje i druge domaće životinje protrčavaju i interijerima, kako je zasigurno i bilo. Njihovi plesnjaci vjerno prenose znoj i alkoholni zadah, a haljine su junakinja redovito blatnih rubova haljina i pothaljina. Drugačije i nije moglo biti.
Elizabeth je anoreksično mršava i “di su joj cice?” izgleda – koji je odreda intrigirao muškarce moje kuće “prisiljene” odgledavati ponovno taj film, a Darcy je glavat poput tek mi poklonjene glavate bebe. I pomalo autističan, no, svejedno, i takav osvaja. Ne baš kao spomenuti Firth, ali svejedno. Neodoljiv je taj izgledom usklađeni par, kao i engleski krajolici divljeg zelenila, divlje patke, perivoji i paviljoni romantizma ili šturi interijeri njihovih crkvica, krajnje kontrastni onima dvoraca i palača. U kojima živi Darcy, dakako. Liza sa sestrama živi znatno drugačije. Zato se i mora “dobro udat” jer će u protivnom završit s patuljastim rođakom svećenikom, dosadnim poput muhe govnaruše. No, ne brinite, ako film niste odgledali, jer s tom muhom naposljetku završi njezina najbolja prijateljica!
Zahvaljujući tom filmu s prekobrojnim bračno uvaljujućim sestrama jedne neobuzdane (gotovo poput dalmatinske) obitelji, pri dolasku gostiju na vrata moji se sinovi, najavljujući ih, deru – Miss Bennet, Miss Bennet, Miss Bennet i Miss Bennet!!!
Ja pritom umirem od smijeha, a suprug se snebiva od srama, pa mi je drago da su mi djeca po pitanju društvenosti i dovitljivosti “povukla” na me.
Za prvih odgledanih ekranizacija P&P bila sam najzaljubljenija dotad. Dogodilo se, međutim, da je u to sretno doba jedan od prijateljskih parova mojih roditelja baš čvrsto bio naumio povezati me s njihovim onižim i šutljivim sinom. I sve to bi bilo i podnošljivo da jednom prilikom nisu spomenuli i svoje prekobrojne garaže koje bi me na neki način “dopale” ako se odlučim za njihova šutljivca!
Ajoj, kako je to razveselilo moje prijateljice…
Svi, izgleda, u nekom prikrajku života imamo nekog “engleskog svećenika” koji nas vreba ne bi li nas “osigurao i usrećio”. Ja sam, baš poput i Elizabeth, svome utekla, no i danas dio moje rodbine tvrdi da vrijedim koliko i nekoliko garaža.
Pih! Moje prijateljice i ja vrijedimo i Darcyjeva dvorca. Nema takvih puno ni u Engleskoj.
Kako god, danas sam majkom trojice odraslih sinova. Zgodnijih od Darcyja. Nepristojnijih vjerojatno, ljenijih svakako, no dobrih. A to je važno. Život će ih upristojiti i upogoniti. I trenutno od moja “tvi bvata Hvvata” – kako su se za rana djetinjstva zvali – dvojica imaju svoje Elizabete. Divne djevojke s kojima su sretni. Što je jedino važno. Da svi budu sretni. S garažama ili bez njih.
Jedan od njih već godinama skuplja glavate bebe na koje troši znatan dio džeparca. Ja zbog tog, naravno, ludujem i svašta mu udjeljujem.
No, sada, kada sam i ja postala vlasnicom jednog Glavonje, mijenjam mišljenje.
Jer s tim na kamim postavljenim lutkom napokon sam postigla dugo željeno.
Postala sam Mrs. Darcy.
At last!