Ovo je Jozo.
Jozo je moj stric. Barba.
Prvi Josip kojim me život obdario.
Jako liči na moga oca od kojega je gotovo punih deset godina stariji te čak i nešto viši.
Na Jozu i njegova mlađeg brata mi je građa tijela. I nos. Širi u korijenu no što je baš trebalo, ali dobro…
Jako volim Jozu.
Znam da i Jozo jako voli mene.
Kada sam na drugoj godini Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu kod profesora Dragomira (Maji) Vlahovića dovršavala projekt obiteljske kuće, isti me za vrijeme jedne od vježbi upitao: –Kolegice Grubišić, ovo nije za peticu kao Ivanino (sjajne studentice Ivane Ergić), i dat ću Vam vrlo dobar, ali moram priznati da imate izražen tehnički duh…
-Buahahahahhahaaa… – čula sam i sebe u sebi, ali i moju najbolju prijateljicu iz klupe iza.
-Profesore, svakakvih sam se komplimenata dosad naslušala, ali da sam tehničkog duha – to nikad…
Da, da, kolegice, smijte se Vi koliko hoćete – uzvratio je profesor kojeg smo svi jako uvažavali i pomalo ga se i pribojavali – ali, netko je Vama u obitelji tehničke struke! Sto posto!
-Eh, pa baš i nije, profesore… Majka je završila za zubaricu, otac je pravnik.
-Ne, ne, ne… Krenimo i malo dalje…
-Djed po majci mi je bio tokar!, dosjetih se.
-Eto, i to se računa, ali…
-Aaaa… Zaboravila sam barba Jozu!!
-Barba Jozu?!?
-Strica Jozu.
-A stric Jozo je?
-Direktor.
-Opa! Direktor čega?
-Kanalizacije. Splitske…
Buahahhahhahahaaa…. – opet se prolomilo od mojih najbližih navijača u pozadini, no profesor Vlahović lupio je rukom po stolu crtaone – Znao sam! Jozo je to! Čita se to u Vašem radu.
Nabrzinu sam iskosa bacila pogled na svoju tušem iscrtanu obiteljsku kuću kojom sama uopće nisam bila zadovoljna, ni čistoćom pročelja, nit rasporedom otvora. Međutim, kao da mi se na tren učinilo da mi s jednog od tih prozorčića maše baš barba Jozo…
Nevjerojatno, bio je u pravu taj moj dragi profesor Vlahović, s kojim sam i po dovršetku studija ostala u telefonskom kontaktu, jer upravo je taj Jozo bio važnim akterom u nekim mojim kasnijim predmetima i projektima. Napose u onom s četvrte godine studija, zadanom od profesora Mladena Obada Šćitarocija, gdje mi je zadatkom bilo obraditi sve splitske fontane i spomenike. Našetasmo se barba Jozo i ja po Splitu i njegovim trgovima, parkovima, puntama, plažama, skrivenim i zaboravljenim kutcima… I slao je barba Jozo sve podatke, arhivske izvatke, stare novine… Zaljubio me tada barba Jozo u arhive, knjižnice i njihovu prašinu, stare karte, stare novine… Pomagao je i pri izradi doktorata jer se “moj Lav” naročito iskazao u Splitu, Sinju, na Braču i na Hvaru. Crkva Gospe od Zdravlja, Bolnica na Firulama, brojne firulaške vile… Sve smo to barba Jozo i ja dobrano “ispretresli” te naposljetku dobro i stresli.
A danas mu je umalo 90 godina.
Jedna strana lica mu se spustila, no silna vitalnost je i nadalje tu. I um bistar kao u mladića.
Pa se i jučer, po primitku Slobodne Dalmacije koja mu se u Ličku ulicu dostavlja na kućnu adresu, čuo sa svojim mlađim bratom:
– Ante, na naslovnici, žena ista Zrinka!
– Koja Zrinka?
– Tvoja ćer!
– Aaaa… Je! Ista.
– Ahahahahahahaaa…
Život mi je kasnije podario još nekoliko Josipa/Joško-ta, no samo jedan od njih je nosa nalik mom.
Jedan je barba Jozo.