Da, naslovna fotografija ovog osvrta zapravo je vizualizacija obnovljenog stambenog sklopa arhitekta Ivana/Ive Vitića u Laginjinoj i Vojnovićevoj ulici u Zagrebu.
Da, malo je mutna, ne zbog vašeg lošijeg vida ili jer ste za ovih blagdana malo više popili, već iz razloga njezine slabe rezolucije, no baš nigdje ne mogu pronaći kvalitetniji original izrađen za davnu objavu na Facebooku.
Ne, istočno pročelje tog Vitićevog neboderskog dijela ne izgleda ovako. U nekom naletu zezancije tako smo ga “uresile” prijateljica dizajnerica Božidarka/Boža Brnas i ja, potaknute, dakako, tim Zagrebu neuobičajeno čistim bijelim pobočjem “nepodnošljivo” neišaranim grafitima, začudno neprobijenim nelegalnim PVC otvorima… Izazvao nas taj jedan u cijelosti bijeli zid ostvaren od jednog Dalmatinca u jednom gradu “boje Dinama”, nas dvije navijačice “Bilih”, pa nam se učinilo tako zgodnim malo ga “dopuniti”. I iščekivati reakcije, kojih, dakako, nije uzmanjkalo.
Nismo te 2019. godine ni slutile da će se sedam godina po zaključenju rekonstrukcijske obnove tog Vitićevog ljepotana, stadion “naših” u Splitu naći u opasnosti puno goroj od imaginarne. Da će u pitanje doći i opstojnost te Ljepotice. O toj sam poražavajućoj temi već pisala, no kako su po mom uobičajeno otvorenom iznošenju stručnih stavova neki Splićani u pitanje doveli i moju lojalnost klubu za koji kao i cijela moja obitelj navijam, posvećujem se jednoj drugoj temi. Bliskoj mnogima koji su se za života našli i pronašli u gradovima koji nisu i mjestima njihovih rođenja. I samo da napomenem, moja prijateljica, Metkovka Boža, i ja navijamo i za Dinamo, kada “igra u Europi”. Naravno, za Dinamo ne navijamo kada igra protiv Hajduka. A, e!
Nekim muškarcima moje obitelji takav “podvojeni” stav diže kosu na glavi, ukoliko je, dakako, imaju, ali, što ćemo, život je ponekad i takav. Čupav i dlakav. Da kose nemaju, bio bi im – Ćelav i gladak – pa ispada da je ćelavima lakše, no, svejedno…
Iz više mi je osobnih razloga i danas posebno važan taj veliki Vitićev zagrebački urbanističko-arhitektonski sklop koji je, poput i Magaševog splitskog stadiona na Poljudu, pojedinačno zaštićen kao kulturno dobro te upisan u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Konzervatorski nadzor nad obnovom njegova plašta bio mi je posljednjim zadatkom za vrijeme rada na mjestu zamjenice pročelnika zagrebačkog Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode.
Zanimljiva je i povijest tog mog angažmana otpočetog pozivom na jednu tribinu u Društvo arhitekata Zagreba te potom zanimljivo vođenim razgovorom s ondašnjim gradonačelnikom Zagreba. Rijetko u životu možemo surađivati s ljudima koje cijenimo, a tijekom te obnove meni se dogodilo baš to. Projekt te zahtjevne obnove, velikim dijelom financirane i iz spomeničke rente, s kolegama je iz Zavoda za graditeljsko naslijeđe zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta izradio moj prijatelj arhitekt, danas docent i doktor znanosti, Alan Braun. Izradio, izvedbu nadzirao i namučio se. I s investitorima i s konzervatorima.
Izmučeni i izmaltretirani stanari “tog Vitića” svim su se silama opravdano upinjali dokazati da im uništeni, golemi višedjelni izvorni Vitićevi drveni prozori više ne udovoljavaju osnovnoj namjeni te da njihove prateće a podjednako goleme klizne drvene “grilje”/brisoleji – preteške, nepokretne i izbačene iz ležajeva te u više stanova “iz sigurnosnih razloga privezane uz radijatore interijera” – ugrožavaju živote prolaznika pod zgradom. No slabo ih se čulo i uvažavalo. Vodeći konzervator Zavoda oglušio je na njihove vapaje i upozorenja da će se teško prikupljeni a veliki novac baciti u vjetar ukoliko se građevina obnovi u cijelosti izvornim materijalima. S vremenom se, srećom, zahvaljujući svjedočenjima rijetkih živućih sudionika izvorne gradnje, otkrilo kako je i sam Vitić na jednom dijelu sklopa planirao metalne klizeće panele i to je “spasilo stvar”.
Kako to već biva, moj tadašnji šef nemilu je i potencijalno neugodnu obvezu sučeljavanja s brojnim investitorima sklopa, koji je na dva kućna broja ubrajao gotovo i stotinu stanova, prepustio svojoj zamjenici – meni, koja tada veze nisam imala s već dugotrajno vođenom izradom projektne dokumentacije za obnovu pročelja i krovova tog bojama rasplesanog ansambla.
Nisam ni tada, tijekom stručnog izlaganja pred velikim brojem ljudi, imala problema s iznošenjem jasnog stava kako bi “taj Vitić”, poput i većine modernističkih i kasnomodernističkih arhitektonskih ostvarenja jasnih geometrijskih formi dobro podnio i neke zamjenske materijale. Brisoleja, mislite? – pitali su me ojađeni stanari. I brisoleja i zatvora (prozora i vrata)… – odgovorila sam tada i izazvala veliko uzbuđenje pažljivih slušača mog izlaganja.
I danas mislim isto. Da su arhitekti sjajnih ostvarenja u duhu internacionalne međuratne moderne arhitekture 1930-ih godina te svih pratećih joj kasnomodernističkih desetljeća imali na raspolaganju lakše i kvalitetnije materijale, nesumnjivo bi ih, napredni i tehnološki osviješteni kakvi su u svoje vrijeme neosporno bili, i koristili. Upravo tako i najrazličitije boje kojima su ličili drvene zatvore na svojim skladnim i danas često pojedinačno zaštićenim ostvarenjima, govore u prilog toj tezi. Dematerijalizacijom drva kao materijala plavom, crvenom, žutom, zelenom… bojom “prizivali su” suvremenije i tada im nedostupne materijale. Ukoliko je kvalitetnim suvremenim materijalima moguće ispoštivati geometriju i zadane profilacije izvornih zatvora, a pritom ne izmijeniti ili ugroziti njihovu izvornu oblikovnost, zašto ih, ondje gdje je to,naravno, moguće, ne iskoristiti?
Zamoljena od ispaćenih stanara zagrebačkog sklopa za pomoć, a odbijena od nadređenog mi šefa, zakucala sam na vrata tadašnjeg gradonačelnika Milana Bandića. Kakva god bila kasnija povijest naših suradničkih odnosa pa i razlozi mog svojevoljnog napuštanja tadašnjeg radnog mjesta, gradonačelniku je trebalo nepunih pet minuta da donese odluku i jednim telefonskim pozivom “uvjeri” ondašnjeg voditelja Zavoda da mi prepusti vođenje te zahtjevne obnove.
Teško je to bilo podneseno. Ni potom nije bilo lako i nije išlo brzo, no stvari su se poklopile i jedan prijateljski tandem s hrpom kvalitetnih (ili manje kvalitetnih) izvođača uspio je Vitićev sklop obnoviti u ključnim zamjenskim materijalima. “Pulsirajuća” mondrianovska, dijelom i termoizolacijom ojačana pročelja “dobila su” lagane, uistinu klizeće aluminijske brisoleje, a otvori, prema izvornima, dvobojne crno-bijele aluminijske zatvore. Upečatljivoj oblikovnosti Vitićeva djela naudilo se nije. Da je u našoj zemlji pameti, alati tom prilikom izrađeni za potrebe proizvodnje pažljivo dizajniranih prozorskih profila koji su i dubinom profilacija pratili izvorne, iskoristili bi se za brojne druge slične situacije koje ne podnose zamjenske PVC ili druge “flah”/plošne profile. No, tu smo gdje smo. Kolega Alan Braun obnovu je i zaključio i na nju je s timom suradnika opravdano ponosan.
Kao i ja, koja sam puno poslije tog konzervatorskog nadzora i napuštanja Zavoda isti posjetila i iz jednog krajnje neobičnog razloga. Jedna od djelatnica istog uporno je odbijala suprugu i meni odobriti postav ploče i upis obiteljskog prezimena na jednu od slobodnih pozicija nad kriptom Crkve Krista Kralja zagrebačkog groblja Mirogoj, u kojoj smo postali (budućim, dakako) korisnicima dviju grobnih stanica. Nakon burne rasprave tijekom koje nije manjkalo žešćih riječi mojoj bivšoj kolegici izletjela je jedna zanimljiva rečenična konstrukcija – Pa na što bi Mirogoj ličio kad bi se svi dotepenci pokapali uz Mariju Jurić Zagorku?!?
Aaaaa… Eeeeee… Mmmmmm…
Zabrinuta kolegica vjerojatno je i danas uvjerena kako je naš divni Mirogoj katastrofalnog stanja isključivo zbog brojnih u nj ukopanih “dotepenaca”. Uključujući pritom i Hermana Bolléa koji ga je i izgradio ili talentiranog Šibenčanina Ive Vitića koji je Zagreb oplemenio sjajnim primjercima zaštićene modernističke arhitekture, no svjedeno mu je neobilježeni grobni humak najzapuštenijim grobom Mirogoja. Sramimo se zbog grobnog mjesta tog svi odreda! I dotepenci i starosjedioci, i obitelj pokojnika, no dovršimo ovaj tekst jednim prikladnim zaključkom.
Spomenuto zagrebačko ostvarenje jednog nevjerojatno talentiranog “dotepenca” uspješno je obnovljeno, dijelom i u zamjenskim materijalima, i kao takvo primjerom je koji bi mogle i trebale slijediti obnove i nekih drugih kulturnih dobara u našoj zemlji. I profesor Boris Magaš bio je privremenim “dotepencem” u Splitu, no djelo mu je postalo prepoznatljivim simbolom 20. stoljeća tog grada i ono bi pri obnovi također podnijelo i zamjenske unaprijeđene materijale. Itekako bi ih podnijelo.
Vrijedna izvorna oblikovnost Magaševa remek-djela uvjetuje pažljivo i promišljeno postupanje te upogonjavanje svog postojećeg znanja i stručnog iskustva. Zaslužuje sve što je u našoj moći osigurati i dati, te okupiti, stoga, treba one koji imaju što dati i pod pažljivom ih konzervatorskom paskom koordinirati.
I premda sam ga jednom prilikom već citirala, ponovit ću i ovdje što je njemački povjesničar umjetnosti Georg Dehio 1905. godine izuzetno lijepo naglasio: “Ne obnavljamo spomenik jer ga smatramo lijepim, već jer je dio našeg nacionalnog postojanja. Zaštititi spomenik ne znači tražiti užitak, već iskazati poštovanje.”
Iskažimo poštovanje.
Možda ponovno jednom postanemo vrijedni i užitka.