Godinama je gledam.
I stotinu puta odlučivah posvetiti joj se.
Svejedno, biti će ovo kratak osvrt, pun pitanja, tipa – Pa, zašto? Pa, kako? Pa, otkud? Pa, dokad? Pa, dokle….
Pa, krenimo…
Jučer, nakon iscrpljujuće jutarnje tjelovježbe u dvorani Voćarske ceste, Maja Petru i mene počasti kolačima, sokom i kavom. Jer smo se izmorile, dakako. I jer nam je trebalo nabrzaka nadoknadit potrošeno pa smo zasjele u zgodni lokalčić na Bijeničkoj cesti. I pri ulasku u lokal pogled mi je bludio dijagonalno položenoj jednokatnici na samom križanju Bijeničke ulice i Svibovca kojoj smo se pri izlasku baš sve tri obratile uzdasima – Joooojjj… Ajme… Uhhh…
-Pa, ajde, sad vi meni recite – zašto?
-Što zašto?
-Pa zašto je Ona ove boje…
-Srčani Dinamovci žive u njoj…
-Ma daaaaj, kako uopće dobiješ tu boju? Baš tu nijansu plave? Pa to ne možeš samo tako! Trebaš se potrudit jer ovo je neponovljivo? Kako bi ti sad susjedima, recimo, objasnila što si smućkala? Koliko plave, bijele, crne… Ili koje već…
I tako se mi par minuta “divismo” i naposljetku ipak napustismo “mjesto zločina”. To nekoć lijepo zagrebačko križanje Svibovca s Bijeničkom ulicom kao važnom prometnicom obilježenom bitnim znanstvenoistraživačkim i edukacijskim građevinama. Čankovićevog PMF-a iz 1991. godine koji pročišćenim geometrijskim oblikovanjem pod opekom s uvažavanjem prati nešto sjeverniji vrijedni prostorno-arhitektonski sklop Instituta “Ruđer Bošković” sjajnog Kazimira Ostrogovića koji od 1956. oplemenjuje lijepu i još uvijek prilično ozelenjenu pristupnicu Mirogoju.
I nazivi ulica oko križanja obilježenog Plavojkom kojoj se danas posvećujemo, čarobni su. Ružičnjak – neupitno obilježen nasadima ruža iz predvrtova nekoć uglavnom skladnih obiteljskih kuća. Jagodnjak nas neupitno navodi na voće kojeg su gredice nekoć resile pripadajuće kućne vrtove. Ako se pitate koje, ne dvojite o tom – kupine, dakako. Zapadnu pak stranu Bijeničke ulice obilježavaju grmovi i stabla – po svibu je prozvan Svibovac, po klenu Klenovac, po Javoru, dakako, Javorovac… Baš sve nekako lijepo i romantično.
Popriličan broj kuća ondje još uvijek čuva odlike vrijednije zagrebačke graditeljske baštine. Kuće su odmjerenih dimenzija i uglavnom jednokatne u slobodnom načinu izgradnje, ozelenjenih vrtova te natkrivene dvostrešnim ili višestrešnim krovovima. Recentnije “kutije za cipele” natkrivaju, dakako, ravni krovovi koji često pate od procurjevanja pa se nad njima razvijaju raznolike oblikovne intervencije. Svibovac, međutim, na broju 7 još uvijek resi i Marčeljina kuća Halper iz 1932. godine obilježena razigranim krovištem i tordiranim stupovima uglovnih balkona.
Ne manjka Svibovcu ni suvremenijih ostvarenja. Ni lošijih, ni boljih, no ono što ga, nažalost, neprimjerenošću pečati, nije arhitektura. Agresivnošću ga pečati jedna boja. Plava boja jednog inače pristojnog starijeg arhitektonskog ostvarenja kojeg suterenski kamen sljemenac danas gubi boj s RAL-om 5015, imena Sky Blue.
I tako “Nebo Plavo” Bijeničke 11 ugrozi plavo nebo Svibovca i našeg Zagreba.
I pobijedi ga, kako i neukus naše današnjice poražava većinu baštinjenih vrijednosti. Ne, doduše, pretjerano polako, no, nažalost, krajnje sigurno. Čak i u “zonama zaštite”, što god taj nepronični pojam zapravo značio.
U našem glavnom gradu dozvoljeno je baš sve, pa i bombardirati očne živce. Nažalost, ne načinom sličnim onom iz dojmljivog ciklusa slikara i grafičara Miroslava Šuteja, već najprostijim i najjeftinijim putem. Jednom jedinom bojom. Agresivnom. Neprimjerenom. Koju, ako je i neizmjerno ljubimo, eventualno odabiremo isključivo za boju kupaonskih pločica. No i ondje bi nam ista izazivala problem. Ili olakšanje, možda. Svejedno.
I dugo mi je trebalo da definiram tu boju koja me otprve podsjećala na nešto, samo nisam znala na što. I onda se dosjetih!
Pa, Štrumpfovi!
Mala stvorenja specifične plave boje u bijelim tajicama i pod bijelim šiljatim kapicama, kojih je crtana serija otpočinjala uvijek istom pjesmicom: “Nekoć davno postojala je šumica, u kojoj su u svom tajnom naselju živjela malena stvorenja, a zvali su se Štrumpfovi. I bili su dobri. A bio je tu i Gargamel, zli čarobnjak. On je bio zao. Dakle, šuma je još uvijek tamo i ako oslušnete, čut ćete bijesan Gargamelov glas, a ako ste dobri možda načas ugledate i Štrumpfove.”
Eh, pa izgleda da mi Zagrepčani – čak i ako se to po gargamelovskom održavanju našeg grada baš i ne bi reklo – i nismo tako loši. I po kontinuiranom tugosramlju koje osjećamo zbog nikad gore izgledajućeg grada u kojem živimo i kojim se ne usuđujemo inozemne goste nit centrom prošetati, usudimo se tu i tamo obići mu privatniju pa tako i uređeniju podsljemensku zonu.
A kad ono, i u tom “tajnom naselju” osvijestimo kako uz nas žive i neka neobična štrumpfolika stvorenja.
Kojem smo, zato što smo dobri i trpeći, osuđeni gledati stalno.
Blago nama.