Kada bih kao mala slušala razgovore starijih žena okupljenih u splitskom domu moje mile babe Pere (već sam pisala o temi “baba” i “baka” i “nona” i…, koje se, bez obzira na nazivlje, jednako vole), neke bi mi se rečenice učinile čudnima, no nisam ih uzimala s rezervom. Jer, ako ti dragi mi bakutaneri ne znaju o čemu govore, tko bi znao!?!, mislila sam si tada jako malena ja, pa tako u mozak urezala i jednu ondašnju izjavu koja je glasila nekako ovako – U tuđoj kući uđi u zahod i znat ćeš o kakvoj je kući riječ…
Kakav zahod? Kako bi po zahodu znao da li je kuća uredna, čista, primjerena…??? – redale su mi se zbunjene misli. Redale su se i kao takve su, negdje duboko u meni pohranjene, opstale do danas. Pa ja, lijepo, otkrivam to ovdje sada, pri odlasku u goste, redovito posjećujem i kontroliram toalete mojih domaćina. Zahodiram se. I ocjenjujem.
Nevjerojatno, baš je onako kako su moji baboliki mudraci (zašto te imenice nema i u ženskom rodu, nikada mi neće biti jasno!) tvrdili – Uredan i čist zahod predstavlja urednu i čistu kuću!
No, iz kojeg sam se razloga ja danas dohvatila baš zvukolikog i mirisolikog dijela običnog sanitarnog čvora, objasnit će moji sljedeći retci. I još jedno poglavlje otpočeto s “Kada…”.
Pa, evo…
Kada smo Jurja, Tomislava, Andreja i ja haračile četvrtim katom ondašnjeg Matematičko-informatičkog dijela Srednjoškolskog obrazovnog centra Nikola Tesla, i pritom bile obožavane od stotina supunika i supatnika te velike muške škole koja je ubrajala više smjerova uglavnom ispunjenih samim dječacima, često smo bile gladne.
Strašno gladne!
Pa smo jednako često napuštale Klaićevu ulicu te pohodile i susjedstvo “podno pruge” jer se ondje uz omiljeni lokal pohađača moje gimnazije, ali i budućeg mi Arhitektonskog (i Građevinskog i Geodetskog) fakulteta – Mrzla piva, nalazio i maleni kiosk s čevapima. Kako se u Mrzloj nije pio čaj, tako se ni u toj čevapdžinici nije jeo burek, već, dakako, čevapi.
Bili su to najbolji čevapi u najboljim lepinjama.
Kako su se naši đački džeparci sredinama školskih mjeseci ubrzano tanjili, naše bi užine/marende od “čevapa” postajale “čevapi bez čevapa”, no to nas nije mučilo jer su te lepinje, onako obilno umakane u tešku zacvrljenu masnoću, bile nešto najfinije. Nijedne ih današnje lepinje ne prate ni okusom ni mirisom.
Nas četiri bismo tada masnih brada uronjenih u masnim papirom umotano blago od čevapa ili čevapa bez čevapa skakutale po početku današnje Ulice Božidara Adžije i gledale u ondašnje zapuštene pogone s južne ulične fronte.
I tada sam, pubertetskih misli obuzetih isključivo školom, čevapima i dječacima, te dječacima, čevapima i školom, mislila kako taj oronuo i tužan dio grada ima nešto u sebi. U blizini s vremenom proširivanih radionica Hrvatskog narodnog kazališta u Adžijinoj ulici, početkom 20. stoljeća izgrađenih za spremanje kazališnih scenografija, donedavno je stajala i negdašnja, recentnije nažalost srušena, Bubara / Kraljevska tvornica svile arhitekata Hönigsberga i Deutscha iz 1892. godine, a prekoputa njih prostirao se izmijenjen prostor negdašnjeg kolodvora Samoborčeka. Sve u svemu, prostor pun “masnog” potencijala, koji se, eto, pokazalo se i dokazalo, takvim nije činio samo meni.
Tridesetak i kusur godina kasnije, dobro se dogodilo baš na mjestu starih kazališnih radionica.
“Dogodio se” današnji HNK2.
Dobro koje posjetim tu i tamo. Ili tamo i tu, kada se u njemu odigrava štogod također dobro. A često je tome tako.
Tko pohodi i poznaje čudesnu Kuću za ljude i umjetnost Lauba moga prijatelja Tomice Klička, ne može ne osjetiti zajednički ambijentalni nazivnik nje i HNK2. Dviju nekoć i industrijskih, a danas kulturnih institucija Zagreba, koje, nevjerojatno no istinito, obje danas prenamijenjene sjaje.
Rekonstrukciju i prenamjenu Laube po pozivnom natječaju iz 2007. godine potpisuju arhitektice Branka Petković, Alenka Gačić-Pojatina i Ana Krstulović iz ureda AGP dizajn, a, naposljetku i nagrađenim uređenjem interijera te plašta “crne kuće” pozbavila se arhitektica Morana Vlahović. Odobrenje “crnila” mjesto tipičnih historicističkih pastelnih nijansi boje ženskog donjeg rublja, karakterističnih za sva pa i industrijska (izvorno u namjeni konjaničke vojarne!) ostvarenja te epohe, bilo je dijelom prvog mi ozbiljnijeg angažmana na mjestu zamjenice pročelnika ondašnjeg nadležnog zagrebačkog konzervatorskog tijela. Bilo je borbe, no izborili smo se za promjenu. I u boji i u stavu. I u poimanju prenamjene kulturnih dobara. Koja podnose koješta. Dobroga, dakako. Pa tako i dobre boje. Ili neboje, svejedno.
I uz ostvarenje nove scene Hrvatskog narodnog kazališta – HNK2, vezuje se ponovno ime arhitektice Branke Petković te projektantskog ureda STUDIO ARHING pod vodstvom građevinskog inženjera Jurja Pojatine. Jer bez istinskih poznavatelja konstrukcije ova bi obnovljena i prenamijenjena arhitektura teško ugledala svjetlo dana. A ugledala ga je. Itekako.
Pojedinačno zaštićenom kulturnom dobru Laube posvetit ću se uskoro zasebnim osvrtom jer ona i njezin vlasnik to zaslužuju kao rijetko tko u našem društvu, no danas se vezujem uz taj naš novi HNK2.
Zašto?
Zato što je pozitivnim primjerom koji nas podučava kako iz ružnog pačeta ponekad uistinu izraste labud. Da je ovom gradu više takvih primjera, život bi Zagrepčana bio plemenitiji i ljepši. Bolji.
Uvijek sam mislila kako će se neke slične pozitivne transformacije najprije odviti u primjerice starim zaštićenima halama Gredelja, no bojim se kako tome neće biti tako. Novi sadržaji unutar međa negdašnjeg Paromlina s pripadajućim mu silosom rađaju se polako i njima ćemo možda također uskoro posvetiti neke lijepe riječi, no Gredelj je i nadalje bolnom temom. S kojom se i nadalje ne zna što.
Ni kako.
A zapravo bi se moglo sve.
Itekako.
No, kako god, HNK2 ostvaren je u skladnom kontrapunktu starog i suvremenog.
Dokazom je kako primjereno tretirano “staro” dobro podnosi kvalitetno “novo”.
Kako “staro” oplemenjuje “novo”.
Kako “novo” oživljava “staro”.
Kako “staro” kao takvo predstavlja dodatnu vrijednost “novom”.
Kako…
I noću je HNK2 lijep.
I okoliš mu je skladan i primjereno održavan.
Decentnim osvijetljenjem plašta poziva posjetitelje u svoju dojmljivu “utrobu”.
Minimalnim sredstvima postići puno moguće je isključivo znalcima. Isključivo dokazanim znalcima bi se pristupi važnim rekonstrukcijskim i arhitektonskim zahvatima uopće i smjeli odobravati.
A kada smo već pri interijeru, spomenimo kako smo i ondje “ispitali kvalitetu” te “kuće”.
Obilaskom njezinih zahoda.
A kad ono – Surprise!
Minimalistički pročišćeni i opremljeni zahodići HNK2 pravo su iznenađenje.
Dođe čovjeku (i ženi, dakako) da u njima i ostane.
Bar neko vrijeme.
I kako bi bakice s početka ove priče istaknule kako dobar zahod garantira dobru kuću, moramo zaključiti i kako je prema tom “nadnaravnom mjerilu” HNK2 dobra kuća.
Koja čini dobro Zagrebu.
Zacjeljuje gdje mu je rana najdublja.