Mnogi upućeni u teoriju i povijest hrvatske arhitekture te povijest umjetnosti prepoznaju ovu građevinu. Većina građana, ipak, ne.
Oni koji se Zagrebom voze tramvajem broj 14 ili 8, napose kada se kreću ka sjeveru put Mihaljevca, prepoznat će njezino “rozo” pročelje, no malo tko od njih detaljnije je upoznat s tom zgradom. Četverokatnicom uvučenog zaključnog kata čije ulično pročelje obilježavaju kontinuirani trakasti prozori te sada već i poodavno izmijenjeni zatvori njezina plašta, napose prizemnog mu dijela. Odavno, nažalost, uglavnom plastični. Zatvori, na njih mislim. Prozori i vrata.
Danas ovdje pišem o istaknutom ostvarenju Drage Iblera, jednog od najistaknutijih hrvatskih arhitekata 20. stoljeća. U blizini je predmetne lokacije Iblerov trg, s “Iblerovim drvenim neboderom”. Eh, pa i neboder i trg prozvani su baš po tom Dragi. Opravdano je tomu tako, premda ih imamo još u našoj bremenitoj arhitektonskoj povijesti koji su zaslužili da se po njima imenuju naši središnji gradski trgovi i ulice. Itekako ih imamo, no, kao da ih nemamo, dokraja smo ih zanemarili. Dokazali smo se vještinom zaboravljanja zaslužnih pojedinaca, ali danas ne pišem o toj bolnoj temi, već o nečem podjednako poražavajućem.
Dijelom su moje današnje teme obnove pročelja i zatvori.
Građevinski, ne oni „pravi“ zatvori. Premda bi u pravim zatvorima trebalo osigurati mjesta i za one koji olako ugrožavaju vrijednu baštinu. Možda se jednom razvijemo i do te razine. Kroz koje stoljeće ili tisućljeće.
Da bismo skratili priču o obnovi jedne kuće kojom bi se trebalo i znatno temeljitije pozabaviti, citiramo njezin opis iz svima dostupnog, javnog Registra kulturnih dobara Republike Hrvatske. Jer, da, da… Ista je u njem zavedena kao nepokretno pojedinačno kulturno dobro zaštićeno temeljem odredbi Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara naše zemlje.
Pa, evo i skraćenog opisa te zaštićene baštine: „Ugrađena najamna stambena zgrada na Ribnjaku 16 sagrađena je 1937., za Vladimira Markulina prema projektu Drage Iblera, kao četverokatnica s uvučenim prizemljem i krovnom terasom. Prostorno rješenje ove zgrade unikatna je interpretacija teme slobodnog plana s potpuno rastvorenim pročeljem, ali bez skeletne strukture. Uspjelim prostornim i strukturalnim eksperimentom i strogošću apstraktnog oblikovnog govora, ovo se djelo ubraja u antologijska ostvarenja modernizma internacionalnog stila.“
Tratatatataaa…
No, dodajmo i kako joj je nosiva konstrukcija građena od horizontalnih i vertikalnih dijafragmi – stropne konstrukcije oslonjene su joj na zabatnim zidovima, središnjem poprečnom zidu te stubišnoj jezgri uz južni zabat. Rečenim su ulično i dvorišno pročelje oslobođeni nosivih elemenata i interpretirani trakastom fenestracijom, inspiriranom iznimnom vizurom na začelje katedrale i park Ribnjak. Karakteristični joj se kat sastojao od jednog luksuznog stana i jedne garsonijere, prizemlje su izvorno gradile dvije garsonijere, a terasu atelijerski penthouse. Slijedom primijenjenog konstruktivnog sistema, veliki su, kvalitetno dvostrano orijentirani stanovi, riješeni prostornim razvojem u dubinu građevine. Iluminacija zatvorene stubišne jezgre krovnim nadsvjetlom i ugrađenim kupolux staklenim ulošcima u stubišnim gazištima i podestima također je jedinstveno svjedočanstvo visoke tehničko–konstruktivne razine graditeljske produkcije epohe.
Po svemu istaknutom, ne možemo se ne upitati – Gdje smo, pobogu, mi danas po pitanju te razine?
Isto je kulturno dobro opravdano uvršteno u sve naše antologije i vodiče, te premda sam se zbog njegova zapuštena stanja 2017. godine jedva othrvala želji da ga uvrstim i u, dva mjeseca po izdavanju rasprodani, zagrebački Antivodič, danas mi je žao da Kuća Markulin i nadalje ne stoji zapuštenom. Da će joj se i ulično pročelje obnavljati kao da je riječ o jednoj od brojnih nebitnih fasada našeg grada, nije mi padalo na pamet, no, eto, valja nam se početi bojati za sve. Za baš sve baštinjeno.
Zaglađene je površine – da.
Reklo bi se kako je napokon i oličena – da.
No, ne! Ne, ne, ne… Ostvarenja važna poput nje ne obnavljaju se toplinsko-fasadnim sustavima poput ETICS-a. Ostvarenja poput nje iziskuju izradu kvalitetnih konzervatorskih elaborata kao preduvjeta, od nadležnih konzervatora uvjetovanih i usmjeravanih, pažljivo planiranih projektantskih zahvata.
Tijekom jedva dočekanih obnova pročelja s takvih se ostvarenja „čupaju“ nelegalni i neprimjereni PVC ili drugi zamjenski zatvori (prozori i vrata) te se dobro promišlja o očuvanju izvornih ili, pak, o mogućnostima eventualnog implementiranja najprimjerenijih materijala. Ujednačenih i najkvalitetnijih, dakako, pri čemu se geometrijama istih do u tančine prate izvorne zadatosti.
Ta tko smo mi da bismo korigirali jednog Iblera?
Da „toplinskim sustavima“ poništavamo njegove izvorne pročeljne slojeve, roletne sustave, dimenzije prozorskih prečkica i profila…
Već više puta htjedoh se posvetiti Kući Markulin, no, eto, zakasnih. Rekla bi većina kako šteta na njoj „i nije tako velika“ i kako je puno ljepša ovako „napokon obojana“. Istina, i naborani ljudi možda se čine ljepšima pod debelim, prikrivajućim nanosima šminke, no prava ljepota „čuči“ u dostojanstvenom i primjerenom nošenju godina i prihvaćanju blagoslova zrelosti. Sve drugo je plitko fasaderstvo.
Prijedlog zaštite Kuće Markulin još je 2005. godine pripremao i naš veliki znalac, istraživač i teoretičar arhitekture, neprežaljeni arhitekt Aleksander Laslo – Pokoj mu duši! – iz ondašnjeg zagrebačkog Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode – Pokoj mu duši! – koji je kao nadležno konzervatorsko “tijelo” za Grad Zagreb baš pred par dana, ovog 1. rujna, prestao biti takvim. Nadležnim. Nadležnost je nad poslovima zaštite i očuvanja kulturnih dobara sada “u rukama” Područnog konzervatorskog ureda Zagreb Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture i medija RH. Ne znam ni sama, možda nam to po pitanju daljnje zaštite i očuvanja zagrebačkih kulturnih dobara donese i dobro, no Gradu Zagrebu i njegovoj Upravi znatno će zakomplicirati „život“. Ali, o tom nek brinu Oni. Naša gradska „vlast“. Stanje i slika našeg i njihovog grada govore dovoljno o tome koliko brinu.
U funkciji znaka – Drago Ibler i hrvatska arhitektura između dva rata knjiga je Željke Čorak koja predstavlja nezaobilazni kamen temeljac svakom istraživaču hrvatske arhitekture i prostora. Eh, pa na naslovnici te prevrijedne knjige fotografija je jednog stubišta. Divnog betonskog „točkastog“ stubišta, „probušenog“ bezbrojnim staklenim valjčićima kojima se svjetlost poigrava poništavajući prepreke, konstrukcije… Pobjeđujući tamu.
Čije li je to stubište?
Kuće Markulin, dakako.
Ponovio je nešto slično i Drago Galić na Zgradi Kemikalija na Svačićevu trgu, no znatno kasnije. Ništa čudno, s učiteljem Iblerom surađivao je i na projektiranju Kuće Markulin. Drago i Drago. Formula uspjeha naše arhitekture.
Zahvaljujući jednoj od najstarijih fotografija te ugrađene zgrade, objavljene povodom Digitalne izložbe Arhitektura kao ideja života – pet stilskih koraka Drage Iblera (https://ibler.hazu.hr/), na kojoj još nema ostvarene južnije stambeno-poslovne zgrade Astra na Ribnjaku 12 i 14 (arhitekata Lončarića, Cimprešaka i Richtera) iz 1969. godine, zaključujemo kako su Iblerov izvorni plašt krasili tanji i profinjeniji profili zahvaljujući kojima su se prozori uistinu predstavljali trakastim/vrpčastim ostakljenjem. U nekom trenutku isti su, nažalost, smijenjeni debljima i nezgrapnijima, te su takvima ostali do danas.
Na toj se kući „zažmirilo“ na koješta, pa i na izvedbu zamjenske PVC ulazne partije „začinjene“ bijelom plastificiranom kuglom glavnih vrata. Pa na brojne neprimjerene zamjenske zatvore. Dopustili smo i da joj se ulični plašt dokraja naruši, da se na njegovu posljednjem katu postavi i „šator“ vezan uz ogradu zaključne terase kojim su se stanari vjerojatno štitili od procurijevanja…
I naposljetku je obnovimo.
Ali kako?
Izgleda, bez ispisanih posebnih uvjeta i potvrde nadležnog konzervatorskog tijela. Danas nam eKonferencije presuđuju i kulturnim dobrima jer ukoliko se, slučajno, iz nekog razloga nadležna tijela ne izjasne na vrijeme, zaključi se kako su “suglasna” i s krajnje poražavajućim nebulozama. Poput naše današnje teme na Ribnjaku. Takozvane “obnove”.
I to ne bilo kakve, već “energetski učinkovite obnove” Kuće Markulin.
Kako smo nevjerojatno učinkoviti, jednako učinkovito, međutim, zadebljanjem poništimo i sve njezine izvorne slojeve plašta i čak se nad izvorno krajnje pročišćenim prizemljem malčice konzolno nadvijemo. Nije se projektant uspio „snaći“ s tim „detaljčićem“ pa ga je riješio kakao već je – uspješno samo za osiguranje puta gubitku ovlaštenja za rad na kulturnim dobrima. Među ostalim, desetjećima poništavamo i sistem izvorno platnenih roleta koje su sjenčale trakaste prozore slobodnog pročelja. Oličimo je bez, koliko mi je znano, izvršenih detaljnih restauratorskih istraživanja i sondiranja, pa ostanemo pri boji „podnevne zidarske parizer-podriguše“ čijoj bi trenutnoj nijansi Ibler teško bio naklon.
Ta, gdje je danas izvorno divno ulično platno Kuće Markulin?
Njegovu zadivljujuću, gotovo pa i plošnu napetost “membrane” ostakljenja i ziđa smijenili su izvedbena grubost i dojam jeftine konfekcije. Kada vrijednost naružimo u takvoj mjeri da je učinimo neprepoznatljivom i nevidljivom, porazimo i sami sebe.
Mi uistinu “poljupcima” kraljeviće pretvaramo u žabe!
Znamo mi, prepametni kakvi jesmo, kako se bajka vezuje uz baš te likove, no redovito zaboravljamo rasplet. Tko tu koga? I zašto?
Jer bi, valjda, pod izlikom „energetske obnove“ sve trebalo biti oprošteno?
No, ovdje ne može biti oprošteno.
Ne smije.
Zašto?
Zato.
Jer po “tihom padu” Kuće Markulin uistinu može “pasti” sve što smo baštinili. Kako i na jednoj drugoj kući u ovoj zemlji više ikome išta uvjetovati ili braniti, kada smo na ovakvom zaštićenom primjeru poražavajuće zakazali?
I, zaključno, prema moćnoj izreci – Quod licet Iovi, non licet bovi – shvatimo već jednom da nismo posljednji u nizu. Ne dirajmo u najbolje i u ono što nam je i Zakonom zabranjeno dirati bez odobrenja i uvjetovanih procedura. A kulturna dobra štite se baš iz razloga obuzdavanja i ograničavanja nauma raznoraznih „volova“.
No, kako smo mi odavno postali samo takvom Životinjskom farmom, kod nas Hrvata, a napose Zagrepčana, i ono distopijsko Orwellovo – Drug svinja misli da se sjeća da se borio u prvim redovima… – stoji baš kako je Georg to i zamislio. Možda je to djelo ispisano baš tijekom nekog piščeva putovanja po Hrvatskoj.
I poput bahatih orvelovskih svinja i mi Zagrepčani ćemo jednom misliti da se sjećamo kako smo živjeli u uređenom srednjoeuropskom gradu.
A djeci i unucima, kako bude.
Što nas uostalom i briga, što će i kako biti, kad nas jednom ne bude?