“Ime graditeljske obitelji Carnelutti nezaobilazno je kada je riječ o arhitekturi gradova i mjesta sjeverozapadne Hrvatske potkraj 19. i na početku 20. stoljeća. Za svojega skoro sedam desetljeća dugog djelovanja i kroz dvije generacije Carneluttijevi su ostvarili preko dvije stotine građevina, od kojih mnoge čine snažna uporišta u slici Zagreba, a osobito manjih gradova i mjesta. Obitelj dolazi iz talijanske pokrajine Friuli (Furlanije), koja je tijekom povijesti bila poprište snažnih migracijskih procesa. Začetnik graditeljske tvrtke Gjuro Carnelutti (1854.–1928.) u rodnoj je Furlaniji izučio za zidara i kontinuirano se usavršavao na gradilištima. U Hrvatsku je stigao u povodu obnove proštenišne župne crkve u Mariji Bistrici, koju je vodio njemački arhitekt Hermann Bolle, uz kojeg je vezan početak njegove karijere u Hrvatskoj. Baš kao i Bolle, Carnelutti se 1879. nastanio u Zagrebu i osnovao tvrtku ‘Gjuro Carnelutti graditelj u Zagrebu’ te razvio svestranu građevnu aktivnost. U početku samo gradi, no uskoro projektira i gradi, uglavnom po Zagrebu, koji se nakon potresa 1880. intenzivno obnavljao i širio. Carnelutti postupno usvaja aktualan arhitektonski jezik te gradi ljetnikovce na sjevernim obroncima, elegantne trokatnice na trgovima duž reperezantativnog perivojnog okvira novog središta grada, Zagrebačke zelene potkove, te skromnije jednokatne i dvokatne stambene zgrade u manjim ulicama u zapadnom dijelu grada. Kvaliteta njegovih gradnji, prepoznatljiv odabir stila neorenesanse i podizanje nekih od prvih javnih građevina u manjim gradovima (npr. Zorin-dom u Karlovcu, Gradska štedionica i Realna gimnazija u Koprivnici), a osobito industrijski pogoni (Danica u Koprivnici, pojedine faze velikih tvorničkih pogona u Zagrebu) uvrstili su njegovo ime u poglavlja koja sumiraju arhitekturu historicizma u Hrvatskoj. Gjuro Carnelutti u tom kontekstu predstavlja svojevrstan izuzetak, jer je odrađivao poslove kakve je u drugim prilikama dobivala mlada generacija školovanih arhitekata, koja je baš u to doba stizala iz inozemstva s diplomama i ciljem da se pozicionira znanjem i djelovanjem na hrvatskoj arhitektonskoj sceni. Carnelutti je uspješno poslovao dok određene granice između graditelja i arhitekta još nije bilo, no kada su ga zahtjevniji projekti u Zagrebu stali zaobilaziti, djelovanje je usmjerio na manje gradove, do potpunog povlačenja 1909. godine. Posljednja značajna građevina u Zagrebu, kuća Sonnenberg iz 1907., pokazuje snažnu promjenu ukusa i zaokret prema secesiji. Gjuro Carnelutti i njegova plodna projektantsko-izvođačka tvrtka predstavljaju u nas važan most između cehovskih graditelja i profesionalnih arhitektonskih atelijera. Tvrtku su pod nazivom ‘Braća Carnelutti’ nastavili njegovi sinovi. Stariji Ubaldo (1877.–1953.) je graditelj školovan u Zagrebu i na Tehničkoj visokoj školi u Klagenfurtu i radio je kao voditelj poslova. Poznatiji je mlađi sin inženjer Amadeo Carnelutti (1885.–1955.), koji je gimnaziju završio u Grazu, a 1907. diplomirao građevinarstvo na Tehničkoj visokoj školi u Minchenu, gdje je bio asistent profesora E. Morscha do preuzimanja očeve tvrtke u Zagrebu 1909. godine. Raspon poslova tvrtke bio je i dalje širok: od gradnje najamnih stambenih i reprezentativnih javnih zgrada te brojnih nadogradnji i pregradnji (npr. današnja kazališta Gavella i Kerempuh ili Robna kuća Nama) do izvedbe niskogradnji, jer Amadeo je dobro poznavao novu građevnu tehnologiju i slovio je za izuzetna statičara. Njegove najznačajnije projekte i izvedbe podvlačimo pod nazivnik art decoa, poput očuvana interijernog uređenja Marićeva prolaza iz 1930. i elegantne poslovno-stambene zgrade La Nazionale u Gajevoj ulici iz 1938. godine. Bio je visoki dužnosnik Središnjeg ureda za osiguranje radnika i potpredsjednik Trgovačke i obrtničke komore u Zagrebu (1923.–1928.). Osuđen je 1945. zbog suradnje s fašističkom Italijom, no zapošljava se u Institutu za naftu u Zagrebu, a tvrtka ‘Carnelutti’ s radom formalno prestaje tek 1947. godine.”
Prethodni citat prenesen je, kako to citati i trebaju biti, u cijelosti. Drugačije i ne smije biti, napose kada citiramo istraživače čije radove cijenimo i kojima se nerijetko i divimo. Koji znaju i umiju. U čije se rečenice ne sumnja, već ih se uzima kao provjerene činjenice. Neosporne fakte. Radovi povjesničarke umjetnosti Darje Radović Mahečić među takvima su i ne uzimaju se s rezervom.
Kako mom današnjem radu i nije temom istraživanje opusa sjajne graditeljske obitelji Carnelutti i njihove vrijedne ostavštine u Zagrebu i ostatku Hrvatske, kojima se kolegica Radović Mahečić itekako detaljno bavila, ovdje sam citirala sažetak njezina rada Graditeljska obitelj Carnelutti iz 2009. godine za časopis Radovi Instituta za povijest umjetnosti.
Ta tko bi tu temu bolje i sažeo od njezinih vrijednih istraživača?
Razlog ispisivanju gornjega citata ne leži u detaljnijem opisivanju životnih djela graditelja iz obitelji Carnelutti, već u analizi njihova posmrtnog počivališta.
Danas ne govorimo, dakle, o njihovoj povijesti, već o našoj današnjici.
No te dvije teme povezane su čvrstim nitima. Slave i srama. Naš je problem što se uz Carneluttije vezuje slava, uza nas sram, a njihova je sreća što ih poodavno nema da svjedoče našoj “razvojnoj putanji”. Prema dolje, ili unazad, svejedno kako bismo je definirali.
Za Carneluttije sam na jedan skroz osoban način i sama vezana, dijelom vlastite radne povijesti iz vremena rada u negdašnjem zagrebačkom Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode. Ondje je, naime, radio i arhitekt Aleksander Laslo, veliki poznavatelj povijesti naše arhitekture, kojeg smo odreda uvažavali. Pomalo smo u našem neznanju i strepili pred njegovim znanjem, no od Saše smo i neizmjerno puno naučili, a jednom davnom prilikom me udijeljenom mi pohvalom uspio i izbezumiti…
– Dobro, Pedalina (samo je njemu bilo dozvoljeno zvati me tako), guraš ti, guraš, i polako postaješ znalcem, no tek kada budeš dovoljno znala i o “prikrivenima”, znat ćeš uistinu dovoljno…
– Na što mislite, Saša?
– Na graditelje prije “ere” arhitekata, ovlaštene inženjere, ovlaštene zidarske majstore…
– Pa, nešto i od toga znam…
– Znam da znaš. Znaš i za Carneluttije…
– Znam…
– A znaš li kako su se zvali staroga Gjure sinovi?
– Nemam pojma… Mirko i Slavko?
– Ahahahahahaaaa… Pedalina, Pedalina… Zvali su se Amadeo i U(m)baldo.
– Zvuče stilski… Vuku mi na gumene bombone…
– Ahahaaa…
– Ok. Ne znam dovoljno.
– Znat ćeš, budeš li željela znati…
Kako god, vratimo se ozbiljnijoj temi.
Skoro će pa i sedam godina od najjačih “recentnijih” zagrebačkih i inih potresa, no pojedini dijelovi divnog zagrebačkog groblja Mirogoj kao da su istima pogođeni jučer. I premda se na sav glas dičimo tim našim urbanističko-arhitektonskim biserom sepulkralne arhitekture, isti nam se dobrim dijelom nepovratno urušava pred očima. I to baš u najužem dijelu najvrjednije od svih njegovih zona, u “Arkadama” koje postpotresna vlaga i zapuštenost nagrizaju podjednako kobno. Ograđene žicom, poput logoraša, Arkade čekaju oslobođenje. Od nas, nažalost. No, o tim sam bolnim “mirogojskim” temama više puta pisala i ne želim se ponavljati.
I moja današnja tema “položena je” u neposrednom susjedstvu Arkada, pače, tik do njih, od kojih se okrenula “bokom”, no, nažalost, i njezino je današnje stanje podjednako poražavajuće.
“Graditeljima Zagreba”, koji su među ostalim bili i istaknutim suradnicima graditelja Mirogoja, arhitekta Hermana Bolléa, zagrobno je mjesto i vječno počivalište već sedam godina bez oznake u njem upokojenih.
Prepoznatljivo upečatljiva, skladna i pročišćena – devet stepenica od “ceste” uzdignuta konstrukcija kapele “bez zidova i krova” – grobnica obitelji Carnelutti bez ijedne je obnovljene i na izvorno sjeverno mjesto vraćene pločice pokojnika. Skršene, poput kostiju izvan kosturnice, leže krhotine tih posmrtnih obilježja u podnožju “kapelice” i čekaju.
Ne znamo samo koga.
O bijednom te isključivo po nas poražavajućem stanju zapuštenog zemljanog i neobilježenog grobnog mjesta arhitekta Ive Vitića i supruge mu Nade već sam pisala. Sram nas arhitekte i naše arhitektonske udruge bilo što je tomu tako. No sram i sve druge bilo, što je tomu tako. I obitelj i našu “vlast”. Tko ne drži do povijesti i predaka, nema budućnosti. No možda je i dobro tako. Ako ne možete biti pamćeni po dobru, bolje da vas zaborave.
No, Vitić zaborav zaslužio nije.
Ni obitelj Carnelutti, također.
Da svatko tko stražnjicu grije u stambenim kvadratim ostvarenima prema njihovim projektima i izvedbama udijeli euro, bilo bi dovoljno da se te grobnice urede i da im se osigura “doživotno” održavanje. Samo naše razmažene stražnjice ne vode brigu o ničem drugom, doli o čim mekšim jastucima.
Da nas “ne žulja”.
A trebalo bi nas žuljati. Itekako.
Savjest bi nam, napose, trebalo žuljati.
Mudri su bili Carneluttiji.
Kako god ostvarili milijune kvadrata ziđa i arhitektonskih plašteva, zagrobnom su mjestu odredili samo “nosivu konstrukciju”.
Četiri stupa i tri grede.
Široke prilazne stube i četiri postrane akroterijske vaze.
Zatvaranjem sjevernog “pročelja” zaštitili su svoje pohođače od hladnog sjeverca, no pritom osigurali i mjesto malenim pločastim obilježjim pokojnika.
Čista geometrija i klasični red “stupa i grede” rastvorili su se bokovima prevrijednom okolišu te se s uzdignutog platoa kapelice koja to nije – a opet itekako je! – spajamo i sa zapadnijim Arkadama te s istočnijim i južnijim poljima našeg ponosa.
Mirogoja.
Znali su Carneluttiji kako.
I zašto.
Znali su da je duša za let stvorena, da joj “krova” ne treba.
Znali su i da mrtvima ne treba pompozna, velika upisa. Da su malene pločice dovoljne. Da će ostati očuvane.
No, tu su se, eto, prevarili.
Mislili su da će ih budućnosti čuvati.
I tu su se prevarili.
Stameno ih čuva jedino patinom zaštićen brončani Isus Krist susjednog im, istočnijeg, groba. Odljev Frane Kršinića, kakav čuva i krstionicu korčulanske katedrale. Divota jedna. Bolja im zaštita nije mogla biti udijeljena.
Zaputite se, stoga, dok šećete Mirogojem – koji je posebno ovih dana, pod tepihom od žuta šuštava lišća, čaroban – do rimokatoličkog polja 8 prvog razreda i grobova pod brojevima 27 i 28.
Bacite pogled na sjajnu arhitekturu.
I krhotine pod njom.
Imena s tih ostataka pločica oblikovala su vaš grad.
Građanski Zagreb.
Dostojanstveni Zagreb.
Zahvaljujući i njima mi bismo trebali biti dostojanstvenim Građanima.
No, nismo.
Jadni smo, pa su s nama jadni i naši pokojni.
Možda bismo, međutim, kako pohvalno tu i tamo otvaramo bankovne račune za pomoć siromašnima i ugroženima, mogli pokrenuti i otvaranje računa za pomoć pokojnima.
Neki od njih to uistinu zaslužuju.
Neki zaslužuju spomen i sjećanje.
Što je par mramornih pločica i nešto urezanih slova?
Ili jedna cijela nadgrobna ploča?
A značilo bi tako puno.
U barem djelomičnom saniranju savjesti.
Onih koji je još imaju, dakako.