Sutra je promocija i moja se kuća, kao i uvijek pred takvim posebnim zbivanjima, napunila.
Bilo mi je, dakako, važno da Crtice objavim u četrdesetim godinama, no moje gošće dobro znaju da mi se 50. rođendan podlo bliži, pa sam, uz poklone za promociju, obdarena i onim rođendanskim. Među njima je i jedno iznimno umjetničko djelo, s priložene naslovne fotografije, izvučeno iz jedne “borše”, iz koje je prethodno izvučeno i šest “kila bruštulanih mindola” (ušećerenih badema), kojima ćemo se častiti i na promociji. O temi poklonjenog mi umjetničkog djela ne treba razglabati, dovoljno je priložiti mu važnu crticu iz 2020. godine i sve će biti jasno.
I uistinu ne razumijem pitanja zašto pišem o prijateljicama. Pa nisu one obične prijateljice. Neke od njih već danima hodaju po tvrtkama u kojima rade i kolegama tumače – Ne razgovarajte tako sa mnom, ja sam ipak lik iz knjige! Ej, lik iz knjige!, neke na lančićima oko vrata nosaju poklonjene im privjeske s ispisanim “JA” jer stalno govore o sebi – Ja, ja pa ja…, a neke su i nevjerojatno talentirane (baš kao i ja)… No, najvažnije, one su sve ono što prave prijateljice moraju biti, pa kako o njima ne bih pisala? Zato krenimo…
Nakon puno godina veći dio ljeta provodim na Korčuli i premda se u tom najtoplijem godišnjem dobu naizgled kobno preklapa više loših stvari, ono mi naposljetku donosi tako puno lijepoga. COVID i dalje vlada 2020. godinom, pa je otok poluprazan i na mahove mi se čini da sanjam jer je sve onako kako bi i trebalo biti – vruće i prelijepo, no riblja je kost Staroga grada prazna i njezine kale ispunjava samo lagani vjetrić.
Međutim, prijeteća je boleština uz neupitni budući manjak u proračunu donijela i više slobodnog vremena mojim prijateljicama koje uobičajeno ljetima, tijekom kojih su one jako zauzete, tako rijetko viđam. Upogonilo se tako sve što voza, od automobila do barki, kojima one tako seksi, spretno i sigurno upravljaju, pa se trančira svaki pedalj otoka za koji nas vezuju srca, korijeni i razne druge spone, ali i susjednih mu otočića te Pelješca, odreda prebogatih poviješću te kulturnim i prirodnim znamenitostima. Gotovo i nema crkve, groblja, samostana, vinarije – naravno, tajnovite vale ili mjesta do kojih se dokotrljale nismo, a najteže je pritom ipak bilo odlučiti u kom smjeru koji dan krenuti te koja će nesretnica morati trijezna voziti. Natukle smo se ježina, od pretjeranog osunčavanja ogulile u slojevima, od mišića koje smo vježbom planirale izdefinirati izmorile smo jedino jezičine i odreda smo zaključile kako je lijepo imati poodraslu djecu i žive Mame koje nam dopuštaju samo „oprat sude” ili „načinit posteje”.
Većinom smo poudane na druge otoke, neke je dopala Silba, neke Šolta, ali bez obzira na to što ljepote ne manjka ni tim čarobnim morem opkoljenim komadićima tla, Korčula vuče jače. Korčula u tim bojevima pobjeđuje. I kako se približavao dan odlaska na „dosuđene” nam otoke, tuga je jačala proporcionalno s nadom – Ajme, Zrinka, kakve su nan šanse da zbog COVID-a zatvore katamarane i trajekte pa da moramo (ujujuuu…) ostat cilo lito ode? Na odgovor tipa – Nikakve, bojin se…, sjene su prekrile oči, no ono na što nam je svakodnevno padao pogled ponovno je brzo zazvalo sunce. Ni rečenice – Zrinka, ti se ode namačeš i cvrljiš, a sinoć te neko nigdi na televiziji spomenu – da radiš na nekon Zakonu… – nisu mogle nanijeti štetu jer je slijedilo uvjerljivo – Je, na Zakonu o makarunima! Upravo sam na kaznenim odredbama…
A koliko nam je bilo dobro u tom apsolutnom nečinjenju ičeg svrhovitog, govori i jedna upućena mi želja – Zrinka, ja definitivno želin da ti ni dogodine posal ne cvita i da lipo opet cilo lito budeš s nama!
Potom smo se uputile put zapada. Put Blata i Luke. I Olivera. Njegov grob izrađivačica Zakona još nije bila pohodila…