Prošlog tjedna dodijeljene su nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata – UHA-e. Valja čestitati dobitnicima, nije mala stvar okruniti se najvažnijom stručnom nagradom. Istina, i mora biti najvažnijom jer konkurencije baš i nema. Da sam, na primjer, jedinim kioskom nekog sela, što bih drugo, bez konkurencije, bila, doli najvažnijim kioskom tog sela?
Tako je i s našim dodjelama arhitektonskih nagrada. Uz onu državnu – “Vladimir Nazor”, mi arhitekti svake godine imamo samo jednu dodjelu nagrada – onu UHA-e, na koju se projekti prijavljuju u nekoliko kategorija.
Uz arhitektu Krešimiru Ivanišu dodijeljenu Nagradu za životno djelo, godišnju UHA-inu Nagradu “Viktor Kovačić” za 2024. godinu osvojila je dojmljiva Proizvodno-poslovna građevina Dubrovčan u zagorskom Velikom Trgovišću, djelo MVA – Mikelić Vreš Arhitekata, koji su ove godine za nju nagrađeni i državnom Nagradom “Vladimir Nazor”. Baš sinoć smo na HRT1 mogli vidjeti kako im se u zagrebačkom HNK-u ta važna nagrada i svečano uručuje. Baš lijepo.
Tu je potom UHA-ina Nagrada “Drago Galić” za najbolje ostvarenje s područja stambene arhitekture, Nagrada “Bernardo Bernardi” za oblikovanje i unutarnje uređenje, te “Neven Šegvić” za publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad na području, dakako, arhitekture.
Ponekad se kategorije za četiri godišnje nagrade UHA-e prepune nominacijama, a ponekad je i “suša”. Kao, naprimjer, ove godine, kada je ocjenjivački žiri od 81 prijavljenog rada među nominirana ostvarenja stambene namjene, kojih je najčešće i najviše, uvrstio samo njih dva. Od kojih je ono bolje, (začudnog) engleskog naziva za gradnju na zagrebačkom i hrvatskom Bukovcu, istaknutih arhitekata Hrvoja Njirića i Iskre Filipović, i nagrađeno.
Jedna je kuća, međutim, nominirana u kategoriji za dodjelu Nagrade “Bernardo Bernardi” i njezin ju je lijepi interijer i osvojio. Zašto ta kuća, koja zapravo predstavlja cjelovito i dojmljivo ostvarenje transformacije negdašnje lovranske radionice u jedinstvenu trodijelnu stambenu građevinu, nije nominirana za Nagradu “Drago Galić”, kojom se stambena ostvarenja uobičajeno krune, nije samo meni nepoznanicom jer ove se godine ta “Bernardijem” nagrađena kuća opravdano mogla boriti i za “Galića”.
Imam, kao i svi, pravo na osobno mišljenje pa mi je tako žao što interijer Radija Yammat arhitektice Maje Tedeschi, kojim je neupitno oplemenjen i eksterijer ulice Račkoga pa tako i svih nas Zagrepčana, nije okrunjen “Bernardijevom” nagradom. Baš mi je nekako bernardijevski riješeno to Rješenje! Ne podcjenjujem pritom “Bernardijem” nagrađen rad – kuću u Lovranu arhitekata Polak, čije radove itekako cijenim – samo dvojim o logičnosti ovogodišnjeg kategorizacijskog raspoređivanja nominiranih radova.
Da je, kojim slučajem, u nas Hrvata arhitektonskih nagrada više, njihove bi podjele bile raznovrsnije, a struka manje polarizirana. Možda bi od strane drugačije sastavljenih ocjenjivačkih sudova neki prijavljeni radovi bili uvršteni u nominirane, možda bi i neki koji nisu ni nominirani bili nagrađeni? Tko to zna?
Mjesto da godišnje dodjeljujemo tri-četiri-pet-šest-sedam… različitih arhitektonskih nagrada, mi smo ponovno, izuzmemo li onu državnu “Vladimir Nazor”, strukovno svedeni na jednu.
Mi arhitekti ograničeni smo tako i u svom uskom i poprilično zatvorenom krugu. U kojem smo si sami, logično, najvažniji, najveći… No problem leži u tome što kada postanemo važni isključivo sami sebi, drugima u pravilu postajemo naporni i smiješni.
O ukusima se ne raspravlja, pa tako o njima ne treba polemizirati ni vezano uz odluke o dodijeljivanju nagrada. No, svakako, treba nam više a ne manje nagrada pa će nam i vidljivost biti veća, a stručna snaga zamjetnija. Pritom bi i opasnosti da nam neka najbolja (možda volumenima i najskromnija) ostvarenja ostanu nenagrađenima bilo manje. Nepravde se možda ponekad i isprave dodjelama važnih inozemnih nagrada tim ostvarenjima, no ostaje gorak okus u ustima onih kojima su se domaće nagrade iz tko zna kojih razloga uskratile.
I onda se više, krajnje opravdano, neki od najboljih radova i ne prijavljuju, pa nominacije i dodjele nagrada ponekad i ne predstavljaju stvarni kvalitativni doseg naše arhitektonske produkcije. Tada ni članovima ocjenjivačkih sudova nije lako. Čisto vrzino kolo, tako drago nama Hrvatima.
I te dodjele!
Osobno sam, sada već i davno, primila jednu nagradu UHA-e, onu “Neven Šegvić”, za knjigu o arhitektu Lavoslavu Horvatu. Dodjela je bila održana u izgledom već poodavno “načetim” prostorijama UHA-e na Trgu bana Josipa Jelačića. I na nju sam pošla dotjerana i u štiklama. Nemam kada, osim u kazalište, te štikle ni obući, a za dodjele stručnih nagrada isplati se trpjeti bol u stopalima!
Kako je na jednom starom i neodoljivom, milijunima puta pregledanom videouratku jedna malena djevojčica davno ustvrdila – I balerine prde, također!, tako treba naglasiti i da nisu svim arhitekticama štikle odbojne. Evo, meni na primjer. Doduše, ja i nisam neka tipična arhitektica, no svejedno, na dodjele bih uvijek dotjerano “odštiklala” u neki, po mogućnosti, lijepi reprezentativni prostor. Kakav je primjerice Hrvatski državni arhiv ili HNK, u kojima se često dodjeljuju državne nagrade “Vladimir Nazor”, a među kojima je i ona za arhitekturu i urbanizam.
No UHA se ove godine odlučilo dodjelu nagrada i Godišnju izložbu ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata održati na jednoj strani Savskog nasipa. Mogli su to možda “odraditi” i na dvije strane, pritom si preko rijeke mašući i dovikujući – Hej, što ima? Ovdje “Kovačić” među tristotinjak psećih govanaca! Koliko ih je kod vas oko “Galića” i “Šegvića”!?!
Prošle godine isto je održano u dijelu prostora iličke NAMA-e, gdje mi je bilo zagušljivo i tijesno, no izložbu sam obišla. Ove godine neću. Na sparušenu travu, sasušeno blato i komarce uz mutnu Savu, ne bih. Baš. Ako ne moram. A ne moram.
Da na vlast u Zagrebu jednom dođu i Transformeri, mi bismo, vjerojatno, arhitektonske nagrade dodjeljivali na grobljima automobila.
Mi arhitekti smo jedno zbirno čudo. Problem je samo u tome što to naše čudo svima, osima nama samima, često izgleda prečudno.
Toliko u ovom broju…
Uvijek ja nešto komentiram i predbacujem. Dajte, za promjenu, malo i vi izgovorite što mislite, a ja se sljedećim uratkom posvećujem jednoj zanimljivoj gradnji.
Nevelikoj, a važnoj.
Do čitanja.