Pet je adventskih dana do promocije knjige Crtice…
Kad je moja mama Marija odlazila u prijevremenu mirovinu, odlučila je kao svaka poštena žena počastiti svoje kolegice i kolege u firmi. Ja sam tada studirala, već sam zahvaljujući Žrnovki koja se umirovljavala znala skuhati baš sve i dobrano sam se upućivala i u pečenje raznoraznih kolača. Naoružana uobičajenim – Tko će te oženit, ako ne znaš kuhat? – upregla me i tog puta da joj pomognem oko desetak vrsta koje je tad odlučila pripremiti kolegama. Već mi je bilo pomalo zlo od te količine kolačina, kada su na red došli oni mali okrugli s rupom u gornjoj polovici, spajani marmeladom – koje smo, ne znam ni sama zašto, zvali išlerima, kad su oni zapravo bili linzeri ili tako nekako gradoliko slično. Išleri su nešto skroz drugo, no to je za ovu crticu poprilično nevažno.
Važno je to kako sam se ja snašla s tim stotinama rupolikih kolačića, koje sam nervozna, jer sam sav taj beskonačni posao morala obaviti čim prije da bih s Matejom izišla, morala „samo urediti”. Problem je s tim kolačićima taj što kad ih namažete i stisnete, oni istisnu polovicu marmelade i skroz se ukake. I meni su bile dodijeljene papirnate salvete da krenem u boj s njih petstotinjak, barem. I da ih lijepo, sve iste, naravno, složim u kartonsku kutiju.
Procijenivši da će moj izlazak s Matejom pričekati ljeto, a bila je, mislim, rana jesen, ja sam se, Bože mi prosti, snašla. Majka Marija u jednom je trenutku odlučila napustiti naše kuhinjsko bojište i problem sam tolikog broja prelivenih neprijatelja riješila tako da sam svakog, pažljivo primivši u ručicu, lijepo – ne obrisala – već polizala. Onako skroz, okolo naokolo. Srećom sam imala tanak vrh jezika pa mi je išlo baš kako je i trebalo te kad se precizna Žrnovka vratila, bila je jako zadovoljna mojom preciznošću. Što je gotovo nemoguća misija – da Žrnovka bude zadovoljna. A meni je nekako baš bilo zlo od Podravkine marelice. Skoro mi je i izlazak pokvarila.
Uredna majka pala je „u afan” kada sam joj nakon njezine uspješne oproštajke otkrila kako snalažljivu kćer ima – Kozo jedna! Nisi normalna. Mogla si mi baš i reć! No, zapravo, i nisam mogla. Bila sam u opasnosti da se naporni proces u cijelosti ponovi, a Mateja je čekala. Poslije mi je bila i vjenčanom kumom. Tko zna bi li bila, da sam ju tad zeznula?
A meni je i danas neugodno, ali moram s tim živjeti. I, zanimljivo, poslije me zbog toga pekla savjest, napose zbog jedne tamošnje tete čistačice, prave face koja je na jednom sistematskom pregledu upitnik s uobičajenim pitanjem o bračnom stanju ispunila s – „Dobro”.
Nikad više nisam ponovila sličan korak u uređenju kolača, pa slobodno možete jesti moje prefine slatkarije. Čak i „liz-nere”, pardon, linzere. Ne ližem ih više, majčice mi Mare. I zbog tog se osjećam – Dobro.