Po mnogočemu je čudna ova 2025. godina, no mojoj užoj i široj obitelji na neki način i znakovita. Ne samo što mi je, kao vjernici, bitna i po svojoj jubilarnosti, već kroza nju moj otac slavi 80., brat 50., suprug 75., najstariji sin 25. rođendan, a najmlađem je 20 godina.
Njihovu pokojnom djedu s očeve strane, Đorđu, ove je godine 70. godišnjica smrti, a 95. rođenja.
Danas mu je upaljena lučica, no on je na neki način, putem srednjeg unuka Luke, stalno prisutan. Nevjerojatna fizička sličnost vezuje ta dva bitna muškarca moje sudbine i života uopće.
Đorđe Paladino preminuo je kao apsolvent medicine 1955. godine, kada mu je sinčiću bilo samo pet godina. Voljene je napustio 2. lipnja, a najsličniji mu se unuk rodio u jutarnjim satima 3. lipnja. Đorđev fizički dvojnik jedan od uspješnijih studenata prava u Zagrebu, zgodan je i pristojan mladić koji ima djevojku s kojom je sretan. Namlađi mu, pak, unuk, imenjak Juraj, također ljubi i uspješno gura studij medicine koji je on po tragično zaključenoj mladosti bio priveo kraju, no ne i okrunio ga diplomom. Kako mu je majka Ester, zahvaljujući kojoj moja djeca imaju većinu onoga što imaju, to preživjela, ne znam. Ne ponovilo se. Nikad. Nikom.
Kada razmišljam o tom djedu mojih sinova, shvaćam svu relativnost života i smrti, krhkost zadanih životnih datosti i svega što uzimamo zdravo za gotovo. Dok bitno ne izgubimo, naravno.
Djetetu imućne obitelji do Drugog svjetskog rata ništa nedostajlo nije. Svega je Đorđe imao napretek, i ljubavi i inoga, dok mu poratne ljudske pohlepe nisu skrojile mučan i težak kraj. Kao sedamnaestogodišnjak završio je u splitskom zatvoru na Katalinića brigu u čijoj je podrumskoj vlazi zaradio tešku upalu bubrega. Majka je, kako bi to svaka prava majka načinila, potpisala predaju sve splitske imovine čim joj je to bilo ponuđeno, no po Đorđevo zdravlje to je bilo kasno. Teško se razbolio i po puštanju iz zatvora tako je bolestan upisao studij medicine u Zagrebu. Isti mu je po “isprici” bilo omogućeno sa zakašnjenjem upisati, a paralelno s njim upisala ga je i djevojka mu Kitica. Prelijepa studentica ubrzo je zatrudnjela i u dvadesetoj godini rodila njihovo jedino dijete, mog supruga, Josipa/Joška.
Kratko je Đorđe, o kojem nitko nikada nije imao ružne riječi, bio ocem, no ostavio je za sobom tog svog sina koji je naposljetku u poznim godinama dobio tri sina. Od njih mu je jedan nevjerojatno nalik, drugi nosi njegovo, a najstariji obiteljsko ime. I loza se, premda se činilo da tomu neće biti tako, nije zaustavila. Trajat će, nadam se, korijeni te poviješću bremenite obitelji još dugo, no ničeg od toga bilo ne bi, da nije bilo njega. Đorđa. Koji je živio kratko, no i tako je, prerano fizički otet, itekako ostao prisutan.
Tvrdnja o nefizičkoj prisutnosti nikakvom je utjehom onima kojima se dogodi najgori mogući životni scenarij – gubitak djetata – no vjerujem da je i u onom proteklom vremenu provedenom u zajedništvu i ljubavi moguće pronalaziti utjehe jer se spone ljubavi nikada ne prekidaju. Nikakve škare tim vezama nauditi ne mogu. Rezovi, naravno, doživotno bole one koji ostaju, no zbog voljenih se gura i gura i gura… I ostaje se ranjenim, no često plemenitijim i boljim ljudima.
A oni fizički “oteti” na neki se divan no dokraja neobjašnjiv način kontinuirano trude u poklonjenim nam danima o nama brinuti. Snažnim nas štitovima čuvaju te nerijetko u najneočekivanijim trenucima ili situacijama postanu i fizički čitljivima. U nečijem licu ili osmjehu, ljepoti duše, odgledanom filmu, pročitanoj knjizi, zraki sunca ili kapi kiše…
Do ponovnih susreta valja nam biti boljim ljudima.
Dobrota omogućuje veze.
Dobrota spaja.