S nadom da će pobjednik/ica na nedjeljnim izborima po osvajanju gradonačelničkog mandata dobro izmesti i oprati Zagreb, objavljujem jedan prikladni…
Da se ponovno rodim, odrastem i “stasam za udaju”, moj potencijalni odabranik ne bi trebao biti oboružan dobrim automobilom, motorom ili nekim drugim jurećim prometalom, već jednom puno važnijom spravom.
A ta je?
Puhač.
Da, da… Najjači puhač za lišće i slične podne pokrivače presudio bi u korist te Face.
To koliko ja volim tu napravu, nije objašnjivo nikom, pa ni meni samoj. I općenito, da jedan plastični aparat tako osvoji moju naklonost…
Zapravo, možda sve to i nije tako čudno jer nakon ozbiljnog PTSP-a od metlanja, metlanja i metlanja, koje sam za života odradila, otkriće tog plastičnog čuda koje jakim zapusima zraka mete i bez metle, dokraja me osvojilo.
Za razliku od nekih mojih prijateljica čije mame, uz izgovor – Imat ćeš se kad naradit u životu… – kćerima nisu dozvoljavale prstom da mrdnu, moja je mama inzistirala da ja još za djetinjstva naučim sve. Od kuhanja, pranja, peglanja, do pletenja i šivanja… Tko zna što te čeka u životu, Zrinka… Bude li ti dobro, neće ti škoditi i u dobru znati sve, a ne bude li dobro, tek tad će ti se isplatiti…
I tako sam za početak ja kao mlada zamrzila subotnja jutra tijekom kojih se čistila kuća. Taman i nakon najburnijih petaka i izlazaka koji su se protezali do ranih jutarnjih sati, moja mama subotama je u sedam ujutro sastavljala “odred za čistoću”, otpočinjala svoj obred pospremanja, lupala loncima, dizala tepihe, izmještala namještaj… Kako sam mrzila te radne subote koje su mi bile baš jako bljak! No, zanimljivo, metlanje mi je iz nekog razloga bilo simpa.
Moglo se s tom metlom i otplesat, moglo se nad njenom drškom, kao nad mikrofonom, i otpjevat, moglo se i odmačevat s bratom, koji je nekako uvijek uspijevao raditi manje, ali i usprkos tome kontinuirano kukati – Sve ja! Sve ja! Sve ja…
Kao i svakoj vješčobi! – tvrdio je brat Krešo – nije mi bila mrska metla, a napose su mi bile drage one plavim i crvenim koncem prošivene sirkove metle kojima se metlao okoliš. Ni slutila tada nisam da će moje prijateljstvo s njima biti jedno od izdržljivijih.
Znatno kasnije udah se za muškarca iz velikog automobila i s još veće morske okućnice okićene bezbrojnim borovima , i otpočeh dvadesetgodišnji šoltanski metloboj. Ondje smo metlali svi, baš svi, no vjetrovi, nemilosrdni protivnici pometenih puteljaka i terasa, odreda su dobivali bitke.
Z, gdje su ti metle? Z, hoćemo malo letat? Z, di ti je prometalo… Tko god je dolazio u goste, malo je metlao. Svatko je imao svoju metlu, a moja se posebno brzo trošila i nabijala mi žulj pod malim prstom desne ruke, koji je i danas tu negdje.
I onda se pred desetak godina prijateljica Neda na Braču pohvali svojom “bazukom” na baterije.
Aaaaa…
Mahom se letjelo u splitski Bauhaus i kupilo dvije. S četiri baterije.
I vještičinoj sreći ne bi kraja.
Psuuuuu…. Psuuuuuu… Psuuuuuuuu….
Sve se otpuhalo.
Zato, ako dosad već niste, oboružajte se i vi kojom moćnom zračnicom. Ispušite sve što se ispuhati dade.
Svo lišće pritom pažljivo ispušite prema susjedima i prebacite ga preko njihove granice, dakako. Voljet će vas jako.
Puhajuća sprava spašava vrtove i terase, kućanice i slobodnice, čak poneku vezu ili brak. Da, da… Kad vam se popne, ili popnu, na vrh glave, malo otpušite i stvari se raščiste. U okolišu i u duši.
I ako vam dosad nije bilo jasno značenje izreke “Ne budi mrtvo puhalo!”, odsad će vam stvari biti jasnije. Jako ste iskritizirani, ako vas tako opominju i pothitno se morate korigirati. Puhalo smije biti sve, samo ne mrtvo.
I zato…
Sve za puhač, puhač ni za što!
To je to.