Ne toleriram ljude koji vrijeđaju, a napose mi je neprihvatljivo vrijeđanje vjernika. Ne razumijem kako ikoga tko u Boga ne vjeruje može smetati činjenica da drugi u Njega vjeruju.
Ja vjerujem. Vjera je sastavnim i važnim dijelom mog života, no jasno mi je i da je nekim bliskim mi ljudima dokraja strana i da me ne razumiju. I to je u redu. Uvažavam stavove prijatelja koji ne vjeruju, nesigurni su po pitanju vjere ili o njoj dvoje, jer svi imamo pravo na svoja mišljenja i stavove. Ja ne dvojim. Osjećam što oni ne osjećaju, u vjeri pronalazim utjehu i nadu. Kroz vjeru okajavam i zahvaljujem. Trudim se bit bolja no što sam bila. No što jesam.
Dobre ljude ne određuje njihova vjera. Ljudi su dobri ili nisu. Plemeniti su ili ne. Pošteni ili ne. Katolička vjera uči milosrđu, umjerenosti i požrtvovnosti, no malo se katolika može podičiti baš takvim životnim navadama. Ništa drugačije nije ni sa pripadnicima drugih vjeroispovjesti, a ni s agnosticima ili ateistima. Poznajem katolika od čijih mi je riječi i postupanja mučno, no ni među pripadnicima drugih vjeroispovijesti ili ateistima ne manjka takvih, a vrijeđanje po vjerskoj osnovi jedno mi je od najbjednijih. Ne petljati se u ljudske osjećaje, intimu i vjeru trebalo bi biti temeljnom univerzalnom zapovijedi.
No, dobro… Kao vjernica imam pravo i na omiljene mi vjerske blagdane. Jako volim Božić, a ljeti volim blagdan Velike Gospe, katoličku svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije. On nekako obilježava prijelom ljeta i naznaka je približavanja početka radne jeseni. Po Veloj Gospi predvečerja i večeri su svježije te ljeto osjetljivije gasne.
Katolicima je to važna svetkovina.
Kako i ne bi bila? Ne poznajem kršćansku majku koja se ne preporuča zagovoru Gospe, da joj djecu štiti i usmjeri ih pravim putem. Jedino majke mogu razumjeti majke, a Gospa je bila Majkom.
U čast Njoj, hodočastila sam dvaput.
Jednom sam hodočašće uspjela i “odvalit” do kraja, a jednom sam “na po puta” bila vraćena na početak. Zato, prvo opisujem baš to poluhodočašće.
Imala sam osam godina i sredinom kolovoza uobičajeno sam ljetovala kod tete i rodice/sestrične. O njima sam već pisala, no kako su važnim sudionicama mog djetinjstva, pa tako i života, pišem opet. I opet ću, dakako.
Odluči moja rodica Jasna s prijateljicom Mašom noć prije Velike Gospe otcipelarit u Sinj. Kako su se oboružale tenisicama moglo bi se reći i da su odlučile odtenisicarit u Sinj.
Moja lijepa i malo podeblja teta Ivanka udovolji mojoj želji da ih pratim (kako sam to već stalno željela i radila, slagale se Jasna i Maša s tim ili ne) i odluči sa mnom odtenisicarit u Sinj.
Gomili splitskih hodočasnika pridružile smo se na cesti podno splitskih Brda i krenule smo polako. I bilo je lijepo. I bilo je zabavno. Čavrljalo se, pjevalo i molilo. Kako se kome htjelo.
I hodali smo i hodali. I hodali i hodali. I tako smo opet hodali i hodali. Dok je cesta bila ravna, bilo je krasno. Malo je manje bilo krasno na uzbrdicama, a podno Klisa jezici su nam već bili blizu poda.
I taman kad odvalismo najteži i najstrmiji dio puta moja se teta uželi kliške pečene janjetine i povuče me za ruku do jednog restorana uz cestu. I to se hodočašće na skoro trećini puta zaključi. Janjetinom. I taksijem koji nas vrati u Split.
Kako sam zavidjela Jasni i Maši što su nastavile hodati i što su ujutro bile u Sinju! Bez mene. Uhhh…
I danas baš tu pečenu janjetinu predbacujem teti, a ona se smije. Grca od smijeha. Kao i Jasna. Bezobraznice jedne. Odnosno dvije. Drage bezobraznice.
I prođe otad i četvrt stoljeća i jednog se ljeta kao zrela tridesetogodišnjakinja uputim u Mariju Bistricu. S bratom Krešom i prijateljicom Darijom. Preko Čučerja i Sljemena skroz preko u Zagorje pođosmo mi.
Jedva sam taj jako strm uspon preživjela, dok sam se nizbrdo već znatno lakše spuštala. Jasno.
Krešo koji stalno nešto provaljuje nije bio jednostavnim suputnikom jer je pri takvim fizičkim naporima smijeh nepoželjnim drugom. Ali što je – tu je, Darija i ja smo se tako, smijući se do suza, uspješno kotrljale prema krajnjoj točki. I baš kada smo otpočeli spuštanje niz drugu stranu Medvednice, otpoče kiša. Ne kišica, već kišurina koja nas dobrano opra. Kako je nas prala, tako je vlažila i ispirala puteve i naša se hodna podloga vrlo brzo pretvorila u blatnu kaljužu.
U jednom je trenutku pred nama jedan od hodočasnika skliznuo, otklizao, dugo, dugo se klizao, te se naposljetku i energično zarotirao u ljevkastom polukružnom profilu puta. Kao u nekom vodenom toboganu, samo što ga pritom nije ispirala voda, već ljepljivo blato.
I ustade naposljetku taj sretnik pred nama i onako sav od glave do pete ugovnjen zavapi – Oprostite, imate li papirnatu maramicu?
Ne znam što nama tad bi, svo troje – vjerojatno na imaginarnu sliku jedne goleme kilometarske maramice koja bi ga jedina možda tako blatna uspjela obrisati – odvalismo od smijeha. Dali smo mu što smo papirnata imali, no njemu su jadnom i nadalje iz sveg tog blata virili samo bijeli zubi, a mi se do Marije Bistrice nismo prestali smijati.
Smijeh nije samo lijek, smijeh je i pogonsko gorivo. S njim je sve lakše. A ja od tog dana imam malo zadignute nokte na nožnim palcima. Nabile mi ih planinarske cipele. I nikad se dokraja oporavili nisu ti moji nokti. Možda mi je to kaznica za toliki smijeh.
Po kojem je bila odslušana jedna od ljepših misnih propovijedi moje mladosti, koja je zaliječila koješta i pomogla u koječemu. Baš u tom marijanskom svetištu kojeg su pronicljivim očima te vještim rukama arhitektonski preuobličavali i Herman Bollé i Stjepan Planić.
A tih tridesetak othodanih kilometara se pamti. Kao što će se pamtiti i novih tridesetak koje ću dogodine odtenisicarit do Sinja.
Preko Solina i Klisa.
Bez stanke.
Bez janjetine.
Pečene.
Ili lešo.
Svejedno.