U kuću Paladinovih stigla je i Ona!
Miss Elizabeth Bennet.
Liza.
Sada smo u toj kući dvije. Žene.
O Mr Darcyju već sam pisala, pa kako su mi lijepa djevojka moga sina i, dakako, sin iz Amsterdama poslali i tu Svojeglavicu, moram i njoj koju riječ posvetiti.
Raskuštrane je kosice, rumenih obraščića, sa šiškicama nalik bar-kodu priljepljenima na čelu. Velikih lijepih okica, nalik onima sinove mi djevojke. Nožicama u papučicama – ta izletjela je iz kuće u spavaćici i tankom haljetku! – gazi tratinčice. Taj smeđi haljetak obavija njezino krho tijelo pod veeeeliko glavom.
Glavata je i ona.
Kao i On.
Prema broju “ 1971” na kutiji u kojoj je pažljivo spakirana stigla na moju adresu ispada kako je godinu dana i starija od Njega, rođenog moje godine rođenja! Hladno joj je pa ručicama obavija haljetak oko prsiju. Tek je, naime, svanulo u toj zaključnoj sceni filma Ponos i predrasude u kojoj se sa svojom ljubavi nalazi na livadi. Na kojoj je On prosi. I isprosi. Napokon, jer prethodno ga je odbila, dakako. Kako je i trebala. Jer bio je nabusito ponosit, a ona puna neopravdanih predrasuda. Ili vice versa. Svejedno…
Ne smijemo se mi žene “dat na prvu”. Treba malo razvlačiti to ulaženje u bračne okove rintanja, rađanja, odgajanja, brige o svima i o svemu, a zaboravljanju na se…
Divna je ta scena njezina konačnog pristajanja, no ne pobjeđuje onu stvarnu o kojoj sam već pisala jer se o toj neodoljivoj žrnovskoj prosidbi nije moglo ne pisati. Pa ću je zato i ponovit!
Moja korčulanska baka – baba Kata – rođena Lumbarajka, udala se u žrnovsku Postranu koja joj se nakon morem okupane i čarobne Lumbarde morala činiti pos(t)ranom. Vjerojatno se brzo uvjerila kako je divan i taj stari korčulanski zaselak Žrnova. Predivan, kako je na Korčuli sve. Baš sve.
Udala se tako Kata za Jerka, mog djeda/didu/nona… koji je uza se u brak “donio” i nekolicinu svoje neoženjene braće. Čak troje je te didove mi braće, kada se jedan od njih vratio iz “Zelande”/Novog Zelanda, živjelo u tom kućanstvu koje je moja superherojska baba, uz četvero dice/djece, održavala. Jedna je malena kći rano preminula, no dvije sestre i dva brata odrasla su u mirisima začinjenoj Postrani. Na kozjem siru “škripavcu”, maslinovu uju/ulju, kupusu ili “zeju na tabak”, “šporkin makarunima”… Skromno su, no iz današnje mi perspektive neodoljivo privlačno, djetinjstvo moja mama, teta i ujci imali. Čak sam skroz sigurna sam u to.
Jedan od dundota/stričeva moje mame Marije, te tako i jedan od šogora moje babe Kate bio je i Jakov. Nije se ženio taj Jakov do svojih šezdesetih. Bilo mu je dobro i u roditeljskom domu, s bratom, Katom i njezinom djecom. No, u tim njegovim šezdesetim godinama ipak mu je nekako zapela za oko imenjakinja Jaka s vrha Postrane. Zapela te naposljetku i presudila njegovu “momaštvu”.
Ne znam kako je to korteđavanje/udvaranje baš išlo, ali vjerujem da se izabranica iz svoje kuće na uzvisini spuštala uvijek istom kamenom “štradom” do glavne ceste. Onom štradom koja je prolazila i uz dvor s “butom”/voltom obitelji moje mame. Jer da je prolazila nekom drugom, sto posto bi se udala za nekog drugog zrelog Postranjanina, a ne našeg neženju Jakova. I možda se ona tom našom štradom spuštala godinama i možda ju je on ondje, kao skroz slučajno, čekao. I dočekivao. Prolazeći, ona bi, vjerojatno, uzviknula – Ej, Jakove!, na što bi on uzvraćao – Ej, Jake!, i tako… Možda su se i desetljećima tako “ejkali”, dok se Jakov jednog nepoznatog mi dana nije okuražio/ohrabrio i krenuo u jednu od najjačih znanih mi prosidbi.
Uspeo se on, tako, kamenim štradama i skalama/stubama jednog dana do vrha strme Postrane, što nije mali pothvat ni za dobrodržećeg šezdesetogodišnjaka, i vjerojatno sav zadihan svečano izjavio – Ej, Jake! Niti san te pita, nit te pitan, niti ću te pitat, al kad bi te pita, bi li pošla za me?
Legenda kaže kako je Jaka, vjerojatno izlazeći iz svog malog komina prekoputa kuće i brišući mokre ruke o pregaču podno struka, “ko iz topa” izjavila – Ej, Jakove! Niti si me pita, nit me pitaš, niti ćeš me pitat, al kad bi me pita, ja bi pošla za te!
I pošla je za nj.
I tako su njih dvoje, udruženim godinama i stodvadesetgodišnjaci, počeli živjeti u njezinoj kući podno postranskog Vrha. Omanjem kamenom zdanju do čijih se stambenih prostorija iz malog kamenog dvora s kamenim kominom/kaminskom kućicom pristupalo penjanjem uz pet-šest kamenih skala/stepenica.
Kamen, kamen, kamen… Postranu gradi taj kamen. I druge stare zaseoke Žrnova. Zato je Žrnovo I lijepo. Dok ga dokraja ne dirnu. I ne ugroze.
Ne znam zašto, no uvjerena sam kako im je u tom urednom i čistom, vapnom obijeljenom interijeru bilo baš lijepo. I da su se baš dobro “našli”. Lijepo su se družili, premda, doduše, ne znam kakav im je baš kasni bračni seks bio, no za pretpostaviti je da su nadoknadili propušteno. I da Jakovovo “odlučno možda” nastupanje nije i po tom pitanju rezultiralo nečim ovakvim – Niti san te pita, nit te pitan, nit ću te pitat, al kad bi te pita, bil te moga kresnit/prasnit…?
Jaka je sve to nekako na obostranu korist rješavala, sigurna sam.
Dice/djece, naravno, u tim godinama nisu imali, ali su voljeli nas unuke Jakovljeva brata Jerka i supruge mu Kate. A ja se i danas sjećam jedne zdjele s vrha njihova frižidera, u kojoj su se njihali, meni malenoj tada krajnje čarobni, plastični limuni i naranče. Te su mi se žarkih boja plastične ambalaže koncentrata soka s malenim zelenim čepovima tako urezale u pamćenje da i danas njihovu hrapavu teksturu osjetim u mislima. Kao da ih tim mislima i uživo gladim. Po mojim zadivljenim uzdasima, Jaka mi ih je jednom prilikom i poklonila pa sam ih kao veliku dragocjenost u svojoj zbirci najdragocjenijih djetinjih artefakata čuvala jako dugo.
U nekoliko navrata, kao malena djeca, brat i ja smo i prespavali u toj kućici koja je mirisala na bijelo. Na čisto. Na pošteno. Na dobro. Kroz čije se prozore vidjelo najplavije moguće nebo, lastavice u letu i čempresi divnih žrnovskih brežuljaka.
Nigdje jutra i predvečerja nisu kao u Postrani.
Danju ju nemilo žeže/prži/peče sunce i bosim stopalima je strogo zabranjeno trčati njezinim uglancanim polutisućljetnim kamenim štradama, no zato je zorama i sutonima neodoljivo lijepa. Neopisiva.
I da se Miss Elizabeth Bennet kojim slučajem nije udala tamo negdje u hladnim i vlažnim engleskim krajolicima, skrasila bi se u Postrani. Samo da je, kojim slučajem, onuda proputovala, našla bi i ona nekog postranskog “Đejkoba”.
Te poput moje Kate ili Jake ondje i ostala.