I kao malenu djevojčicu izluđivalo me jedno pitanje, na koje do danas odgovor dobila nisam.
A što me to tako mučilo?
Pa, eto, u pitanju je naziv jedne ulice.
Koje?
Jedne skroz kratke.
Gdje?
U samom centru Zagreba, istočnije Parku kralja Petra Krešimira IV., a između (Nove) Branimirove i Držićeve.
Moj tata nikad ju ni zamijetio nije, a ja, dok me za djetinjstva razvozio po gradu, redovito sam njome glavu razbijala.
Čak i danas, dok me muž voza po gradu, baš ta me pločica redovito privuče.
I nitko mi ne vjeruje da je ondje.
Ta pločica. I ta ulica.
Ajde, Zrinka, ne pizdekaj…
Kažu oni meni.
Nešto si krivo pročitala…
A, ne! Nisam!
Istina, ni sama je kao vozačica ne primjećujem jer je prekratka da bih je pri vožnji zamijetila.
O kojoj ulici je tu riječ?
Eh, pa o onoj Neznane Junakinje, naravno.
I tako…
Glavu mi ispunjala (a i dalje to nemilosrdno čine) brojna pitanja:
Kakav je to naziv ulice?
Koje to neznane junakinje?
Kome je neznana? Jer nekome je zasigurno znana! Pa mora imati mamu, tatu i obitelj…
Ako je neznana, kako se zna da je bila junakinja?
Možda se više nisu mogli dosjetiti baš nijednog imena, pa su jednu ulicu morali prozvati i tako?
Ispisivači pločica vjerojatno su zaboravili njezino ime – Anka, Danka ili Zrinka, naprimjer – pa su samo upisali – “Neznana”.
Možda je i njezin muž, kada bi ga za nju pitali, govorio što i moj – Ne znate vi s kim ja imam posla…? Pa kako nitko nije znao s kim je to on zapravo imao posla, ona postade Neznanom. Junakinjom, dakako. Čim ga je preživjela.
No, u čemu se ta izjunačila?
Je li bila zgodna?
Plavuša ili crnka?
I zašto bi neka junakinja dobila tako kratku uličicu? Koja to zapravo i nije, već je samo segmentom jedne veće Avenije.
Junakinje trebaju dobiti prave ulice. Važne. Uličetine trebaju biti po njima prozvane. Da, da… A ne neki suharci prometnog stabla grada.
Neznano mi je, tako, još uvijek puno toga. Mučilo me. I muči.
A možda su, mislila sam si nekoć malena ja, u toj ulici naseljene same Junakinje. Meni neznane, što bi opravdavalo naziv ulice i imalo smisla. No, ni taj me zaključak nije zadovoljio.
Neki, pak, od mojih muškaraca misle kako su tu, baš na mjestu postava te ulične pločice, nekoć pronađeni ostaci neke žene koja se nečim dokazala, ali su joj svi, ali baš svi, do postavljanja pločice zaboravili ime. A njezino djelo zaslužilo je pločicu, pa su joj je, eto, i postavili…
Tri zgrade grade tu ulicu. Srednja od njih recentnije je obnovljenog uličnog pročelja. I uza sve nove bijele zatvore s bijelim roletama, na njemu je i par starih, nestašno plastičnih smeđih. Ne može to u nas biti bolje. Ne, ne… Junačine su neke tu u pitanju, dakako. Kao i na prvom katu gdje je jedina prestala otvorena lođa (jer druge su, dakako, odavno raznoliko pozatvarane) bež tonirane zgrade ofarbana drečavo zelenom. I tim bi junacima ili junakinjama trebalo odati priznanje, no kako već stanuju u Neznane Junakinje, to smo riješili.
Tumačenja drugih po tom važnom pitanju nemaju mi smisla, no meni ionako većina toga, a napose onoga što moje muško Vijeće mudraca osmisli, nema smisla.
Jer ja sam – tako žilava, da uporno preživljavam čak četiri obiteljska junaka, praćena i junačkim muškim psom – također junakinja.
Sama sebi.
Ponekad.
Jer sebi sam znana.
Pritom me mnogi ne znaju.
Neznana sam im.
Tako da bi Ulica Neznane Junakinje baš mogla biti i mojom ulicom.
Ili moje pokojne babe Kate koja se udala za mog dida Jerka i usput s njim “u dotu” dobila i njegova tri neoženjena brata. Ako ona nije bila Junakinjom, ne znam tko jest. Pritom je i vama neznana.
Tako da sam možda i riješila životni misterij, a vi, kada prolazite Ulicom neznane junakinje, zamislite je Ulicom Zrinkine babe Kate.
Zapravo, svi imamo te svoje osobne Junakinje, znane samo nama. No to ih ne umanjuje. Baš naprotiv.
I ne bismo im dodijelili samo uličicu!
Čitave kvartove bismo im posvetili.
S razlogom.
I to znanim.
Itekako.