Nesretna sudbina prati ostvarenja arhitekta Antuna Ulricha. Napose u Njegovu Zagrebu.
Ta odreda sjajna, upečatljiva i vječno suvremena arhitektonska ostvarenja nisu nas zaslužila. Barem ne ovakve kakvi smo danas.
Malobrojni su arhitekti čija ostvarenja s vremenom ne stare i koja ih dostojanstveno nadživljuju. Dogodi se to, premda rijetko, čak i kod nas, kod kojih, nažalost, teško da išta preživljava. Mi smo poput golemih pješčanih crva s Arrakisa koji proždiru sve što im se nađe na putu. Blurp! Učas sve uništimo, a da pritom ništa od baštinjenih začina ljepote ne usvojimo. Baš to ono je najkobnije. Naša neosjetljivost, sirovost i pogubnost po prostor koji nam je samo privremeno dan na uživanje i upravljanje. Po nama, nažalost, nitko više u njemu uživati neće.
Prvo, i osnovno, Antun je prezimena ULRICH, ne uRlich (što bi doduše bilo sličnije riječi – urlik, koja bi, pak, primjereno našem vremenu i ponašanju zazivala onaj najpoznatiji – Munchov Krik) – kako to važno prezime naše arhitekture na previše mjesta pogrešno pišu!
Drugo, i ne više tako osnovno – neboder Vjesnik nije upisan u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske pa ga se ne može nazivati kulturnim dobrom, kako to posljednjih dana neki novinari pogrešno ističu. Taj neboder bio je veliko zagrebačko dobro, no ne i pojedinačno zaštićeno. Da bi postalo nepokretnim kulturnim, za neko predmnijevano dobro nadležni konzervatori moraju izraditi prijedlog utvrđivanja svojstva kulturnog dobra koje se izlaže Povjerenstvu za utvrđivanje svojstva kulturnog dobra Ministarstva kulture i medija RH. Ukoliko prijedlog bude usvojen, ispisuje se Rješenje o uspostavljanju svojstva kulturnog dobra, dakako, te se to dobro upisuje u Listu zaštićenih kulturnih dobara Registra kulturnih dobara naše zemlje. Koliko su samo puta ovdje ispisane riječi “kulturno” ili “dobro”! Rekao bi čovjek da smo i kulturan i dobar narod! A ono – šipak!
Obzirom na golemi i vrijedni Ulrichov opus, premalo je njegovih ostvarenja pojedinačno zaštićeno. Tek dva. Stoga, samo dva Ulrichova ostvarenja mogu se dičiti oznakom kulturnog dobra. Požarom uništeni Vjesnik nije među njima. Bilo je to sjajno ostvarenje, projektirano i ostvarivano od 1956. do 1972. godine, no po mojoj konzervatorskoj ocjeni ne i njegovo najbolje ostvarenje. No, valjalo ga je čuvati i očuvati.
Ono najvrjednije Ulrichovo bilo je nažalost najkratkotrajnije. Vjesnik je uništio požar, a njegovu prvu i najsjajniju realizaciju dokrajčila je – apsurda li! – voda. Počnimo zato s tim davno poništenim i zaboravljenim ljepotanom, kojemu se posebno lijepo 1987. godine posvetio i arhitekt Krešimir Ivaniš, kojeg i ovdje krajnje opravdano citiram: “Vrhunski veslač, višestruki prvak Jugoslavije… Zbog neke svađe, čega li, Ulrich napušta 1932. godine matični HKV i iz ‘truca’ osniva i gradi im pod nosom, s grupom tesara i uz financijsku pomoć starijeg brata, za samo 18 dana (da je danas takvog truca!) novi veslački dom VK ‘Uskok’. Niknula je iz savskog grmlja tik do nasipa moderna drvena čarolija, savska lađa, veslačka stonoga sojenica, terasast vidikovac na savske sumaglicom smekšane pejzaže, na plavo Turopolje i Vukomeričke gorice. Anticipiran je, intuicijom i iskustvom života provedenog na rijeci, stav o skladu grada i rijeke, obale i nasipa, arhitekture i pejzaža, čovjeka i prirode. Anticipiran i do danas neponovljen. Poput glazbene etide Ulrich komponira, vertikalno i horizontalno raščlanjuje, ravnom terasom pokriva i skladno dinamičkom ravnotežom povezuje mase drvenih škatulja po svojim kanonima, po kojima danas teoretičari ispituju pripadnost Modernoj…”
Teško da se o arhitekturi može ljepše! Vjerujem da ćete se složiti sa mnom.
Zahvaljujući posvećenom istraživačkom trudu arhitektice Vesne Mikić za budućnost su očuvani podaci o Ulrichovu životu i djelu. Jedino tako možemo i smijemo dalje. Istraživački i znanstveno utemeljeno. Jedino tako možemo se boriti kako treba ili barem pokušati boriti se s površnostima i ignorancijama današnjice. I Mikić je Ulrichovo djelovanje opravdano častila: “Te radove karakterizira čistoća oblika, kao i iznimna modernost rješenja pročelja. Njihovi su zavidni dosezi (posebice s obzirom na vrijeme nastanka) apstraktna i lirska mekoća, minimalizam u izrazu, začudna jednostavnost, izbrušenost i zrelost…”
Zanimljivi su i začudni ti neki sinkroniciteti u odvijanju naših prostornih mijena. Baš u vrijeme poplavom rijeke Save 1964. godine gorko zapečaćene sudbine Ulrichova VK Uskok (radi dotrajalosti konstrukcije 1967. godine i dokraja srušenog) u punom je zamahu izgradnja Ulrichova nebodera Vjesnik, dovršenog baš 1972. godine (koje sam se i sama rodila pa je iz tog razloga kao podatak lakše i pamtim). Pokušalo se povratiti vrijedni drveni volumen Ulrichova Uskoka, arhitekti Vesna Mikić i Andrija Rusan naglašavali su nužnost tog zahvata, no, nažalost, neuspješno. Zagreb je, tako, po jednoj poplavi i šezdeset godina mlađem požaru ostao bez dva vrijedna Ulrichova ostvarenja. Nakon vode i vatre, ostadoše mu uništeni zemlja i zrak.
U uređenim društvima ne štite se baš sva baštinjena dobra pojedinačnim zaštitama. Ondje nema razloga tomu. Postoje kategorizacije arhitektonskih dobara koje treba uvažavati, te i one stupanj ili dva niže od najviše oznake “A” (koja bi podrazumijevala razmatranje o eventualnom uspostavljanju pojedinačne zaštite dobara koja su njome označena) nose svoja ograničenja u planiranju i postupanju s baštinjenim dobrima. No kod nas nit uspostavljena pojedinačna zaštita ne znači puno pa je suvišno govoriti koliko su onda sigurna dobra koja nisu pod njom.
I za vrijeme rada u zagrebačkoj konzervatorskoj službi neuspješno sam pokušavala ukazati na nuždu štićenja i mlađih, suvremenijih ostvarenja jer se uobičajena praksa uspostavljanja zaštite samo na dobrima starijim od tridesetak godina pokazala kobnom. Naša baštinjena dobra primarno treba štititi od nas samih, pa, smatrala sam, a to i nadalje smatram, ukoliko odmah ne zaštitimo najvrjednije tragove našeg vremena, šanse da ih naši potomci nasljede ne postoje. Jedva se nekako u to vrijeme uspostavila pojedinačna zaštita nad Jelinekovom i Vinkovićevom Zagrepčankom (Bogu hvala na tom!), tim soliternim ostvarenjem koje bi se moglo smatrati simbolom Zagreba. I imenom i oblikovanjem. Možda je ispravnije reći – Zagrepčanka je simbolom Zagreba kakav je nekad bio! Današnjem stanju Zagreba, nažalost, sukladnije je trenutno stanje te poražavajuće održavane ljepotice s čijeg plašta tu i tamo ispadanu kamene ploče. Sukladno mu je i tužno zgarište Vjesnika, za koji se, naravno, tek po gubitku ispisuju ljubavne i nostalgične izjave. Trebalo je ovo i trebalo je ono, te ponovno, trebalo je ovo i trebalo je ono…
Jedino što je sigurno trebalo biti načinjeno jest osigurati da se takvi scenariji ni u snu ne dogode. Svima nam je, valjda, bilo jasno da višedesetljetna zapuštenost mora završiti katastrofom. Kakvi će daljnji scenariji uslijediti, osvjedočit ćemo se brzo ili manje brzo. Vjesnik je i oblikovno i konstruktivno bio uzor-simbolom svog vremena i našim pandanom sličnim svjetskim ostvarenjima koja su odreda i danas dobro očuvanih stanja. Teško bi se i najbolji suvremeni arhitekti dosjetili skladnijeg rješenja dojmljive lebdeće forme, a nova vremena zazivaju nova tehnološka rješenja i nove materijale čak i pri faksimilnim rekonstrukcijama, pa eto izazova! Ako je volje.
O spomenutoj Zagrepčanki, pak, kao i o brojnim drugim zaštićenim kulturnim dobrima treba pažljivo brinuti. U nas, izgleda, uspostavljanja zaštita za sobom povlače zlu kob zapuštenosti, neodržavanja i tuge, pa bi pri pogledu na vrijedna baštinjena ostvarenja opravdano trebalo sa strahom uskliknuti – Ne zaštitilo te!
No, vratimo se U(L!)richu, među ostalim, autoru i krasnog splitskog kasnomodernističkog ljepotana – negdašnjeg Vojno medicinskog centra, danas Bolnice Križine (1952.-1965.), autoru brojnih regulacijskih osnova naše zemlje, od Slavonskog Broda, Lokvi, Crnog Luga, Tršća, Delnica, Knina, Broda na Kupi, Sušaka i Rijeke, Varaždina… Arhitektu fantastičnog Radničkog odmarališa u makedonskom Oteševu (1948.-1949.) i slavonskobrodske Osnovne škole (1946.-1949.), koje je ostvario u suradnji s Dragicom Perak, Osnovne škole Pantovčak (1953.-1957.) koja je nastala u suradnji s Ninoslavom Kučanom… Baš uvijek moramo naglašavati njegova ostvarenja Kuće Matica u Petrovoj 161 (1932.), s koautorima Franjom Bahovcem i Ivom Juranovićem ostvarenu Kuću Zaklade “Zakladna bolnica u Zagrebu” s Kapelom Ranjenog Isusa (1932.-1933.), s koautorima Stankom Kliskom, Franjom Gabrićem i Vladimirom Juranovićem ostvarenu Zakladnu bolnicu, danas KBC Zagreb (svima nam znano “Rebro”!) (1934.-1941.)… Tu su i sjajne zagrebačke međuratne obiteljske i višestambene kuće, poput uglovnice u Martićevoj 14f/Bauerovoj, u Vončininoj 11 ili Bukovačkoj 314, te krasno ostvarenje Kuće Srpske pravoslavne općine u Zagrebu na Preradovićevu trgu 5 koje je nastalo u koautorstvu sa Stankom Kliskom (1939.-1940.). Nedaleko toj kući, dva vrijedna ostvarenja arhitekta Antuna Ulricha utkana su i u zaštićeno kulturno dobro arhitektonske cjeline trgovačko-stambenih i poslovnih zgrada Zakladni blok u Zagrebu, koje gradi trinaest građevina s trgovačkim pasažom. U današnjem donjogradskom bloku 29, omeđenom Ilicom, Gajevom, Bogovićevom i Petrićevom ulicom, stambeno poslovnu Zgradu Mirovinske zaklade namještenika štedionice savske Banovine u Gajevoj 2a Ulrich je projektirao i ostvario s arhitektom Stankom Kliskom (1935.-1936.). Ranije je Ulrichovo ostvarenje ondje, utvrđenog spomeničkog statusa, trgovačko-stambena i poslovna Uglovnica Zaklade za gradnju Zakladne bolnice s Kapelom Ranjenog Isusa u Petrićevoj 1 / Ilici 1a nastala u suradnji s arhitektom Franjom Bahovcem te inženjerom Ivom Juranovićem (1932.-1933.). Među prvih šest građevina Zakladnog bloka, koje se počelo graditi ujesen 1932. godine, bila je i ta sjeverozapadna uglovnica bloka 29, na mjestu nekadašnje Zakladne bolnice koja je djelovala od 1804. do 1918. godine i kojom je upravljao katolički bolnički red Milosrdne braće svetog Ivana od Boga. Bolnica je srušena radi zamjenske gradnje 1931. godine, a njezinu Kapelu Ranjenog Isusa, koja je uvjetovano bila i dijelom Ulrichova i Bahovčeva projekta zamjenske uglovnice na tom zemljištu, nakon dovršetka gradnje zgrade 1933. godine zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac predao je na upravljanje dominikancima.
Kako sam o Kapeli Ranjenog Isusa, tom prikrivenom donjogradskom biseru, već pisala, ovdje se samo ponavljam. Pročišćenim, no ne i siromašnim pročeljnim plaštem, od pješačke površine uvučenog, dvama stupovima osiguranog te niskom metalnom ogradom ograđenog ulaznog dijela Kapele s dvama metalnim vratima, dominira središnji dio u staklenoj opeci s elegantno istaknutim križem. Jedostavnost, čistoća i mjera riječi su kojima se dotičemo te malene sakralne gradnje koja je, srećom, uglavnom ostala očuvanom u izvornom oblikovanju do danas. Mudrost arhitekata koji su iskoristili dvostranu prirodnu osvjetljenost prostora, sa sjeverne ulice i s južnog svjetlarnika, rezultirala je s vremenom obogaćenjem malenog interijera minimalističke opreme prizemlja i korske galerijice dvama prekrasnim vitrajima. Prema nacrtima akademskog slikara Marijana Trepšea (1897. – 1964.) nezaobilazni je stakloslikar Ivan Marinković 1960. godine izradio dva golema vitraja kojima su u punoj širini zatvorena dva pročelja ugrađene kapele. Kamena obloga zidova i poda, dva usporedna reda drvenih klupa, dva slobodna stupa kružnog presjeka i dva vitraja ukratko opisuju maleni, a ipak tako značajan prostor. Okružena trgovačkim lokalima, od kojih se istočni neprimjerenom reklamom za pržene krumpiriće nadvio i nad pobočje ulaznog joj dijela, kapela dostojanstveno čuva dio naše povijesti i identiteta. Recentnijom postpotresnom obnovom – nevjerojatno, no istinito – nije ugroženo ništa od njezinih vrijednosti.
Oko uspostavljanja zaštite nad prvim značajnim stambenim ostvarenjem, onim Kuće Matica u Petrovoj 161 u Zagrebu, i osobno sam se namučila. Valjalo je onima koji uspostavljanjem zaštite nisu bili usrećeni objasniti zašto ta “kutija za cipele” vrijedi. Zašto kuću bez uresa, zlata i kadife… treba očuvati takvom kakva jest. Zašto baš nju “kada je oko nje toliko ‘ljepših’ kuća”…
Teško je u vremenima napumpanog influencerstva i lažnog sjaja objašnjavati važnost odmjerenosti, stila i načina. Teško je. Jako teško. No valja se boriti te tu i tamo nešto i napisati. Premda stotinu puta zaključim kako je uzaludno i kako više uistinu nema smisla, svejedno me tu i tamo neka tuga (ili znatno rjeđi ushit) potakne na ispisivanje još koje riječi.
Knjiga Antivodič iz 2017. bila je rasprodana u samo par mjeseci. Danas bi njezinih petstotinjak stranica kritike stanja baštinjenih dobara bilo premalo i ni pet ih tisuća ne bi bilo dovoljno za opisati porazno stanje naše baštinjene arhitekture.
Svejedno, te bi stranice trebalo ispisati jer još uvijek postoje oni čije pamćenje nije dubine kutije za cipele i koji bi ih čitali. Oni manje glasni i agresivni građani koji znaju da bi gotovo sve trebalo biti drugačije od onoga kako nam zapravo je.