Početkom ovog uratka valja se i unaprijed ispričati zbog nekih psovki koje će se unutar njega pojaviti, a bez kojih tekst ne bi bio vjeran originalnom predlošku. Valja pritom pripomenuti kako u nekim dalmatinskim obiteljima psovke ne predstavljaju isključivo uvrede ili grubost, već su često i moćnim izražajnim sredstvom. Regenerator pod kojim se boje naših izjava uspješnije razvijaju… A ponekad je to baš nužno. Dojmiti se sugovornika.
Današnji konzervatorski osvrt vezujem uz jednu uličnu ogradu, jednu kuću koja je tom ogradom ograđena, te uz jedan majušni dio tijela. Da, da… Ne bi se na prvu reklo, no arhitektura i anatomija često su usko vezane.
Logično je to.
Jer za pretpostaviti je da su djela arhitekata razvijenijih mozgova bolja. U našoj zemlji u prilog toj tezi govori većina suvremenih ostvarenja pa, nažalost, moramo zaključit kako mozgovi većine arhitekata danas i nisu dosegli neku zavidnu razinu.
Jednako je i s konzervatorskim mozgovima. Oni su, usudila bih se reći, čak i kompleksniji jer svoje arhitektonski ili povjesničarskoumjetnički podučene dijelove “zamućuju” i znanjima iz povijesti, etnologije, sociologije… Ponekad tako dođe i do totalne pomutnje između znanja i htijenja te nerijetko baš “posebni” konzervatorski mozgovi ugroze i ono malo dobre suvremene arhitekture koja nam se “dogodi”. Zaborave često neki konzervatori da njihov posao nije projektiranje, već kvalitetno konzervatorsko usmjeravanje istog. Gdje je to, naravno, nužno. I dogodi se apsurd da ponekad svojim “projektiranjem” ugroze ili naruže što se ugroziti ili naružiti nije smjelo. No, krenimo prema anatomskim segmentima ovog teksta…
Kada smo, sada već i davno, suprug i ja gradili kuću, često smo se svađali. Ne samo, prepametni kakvi već oboje jesmo, međusobno, već i s dobrim dijelom izvođača. A najžešće smo se prepirali s inače simpatičnim šefom gradilišta koji nas je baš volio uvjeravati kako smo redovito u krivu. Zagorec Štef, jer “tulike je to bilo važno zvati se Štef…” bio je i tvrdoglaviji od nas dvoje rođenih i u Zagreb doseljenih Dalmatinaca. Nevjerojatno, no istinito.
I tako smo se mi sa Štefom prepirali i prepirali. Ponekad bismo popustili, no Štef se borio da baš nikad ne popusti. Da se baš svaki dan s njim ne posvađam, od rasprava sam znala odustajati i na samom njihovom početku, no jednom se nisam dala ni pod cijenu da se Zagorec i ja dokraja “zakrvimo”. Kako je i Štef tom prilikom bio stava sličnog mom, nije bilo druge nego li tog dana učiniti zabranjeno. I neurokirurga nazvati na posao. I vrišćući mu objasniti kako treba izići iz bolnice, sjesti u automobil i doletjeti doma. Psovke iz tog dijela komunikacije ovom prilikom nećemo navoditi, no nagovaranje je uspješno zaključeno i neurokirurg se još za dana uprizorio na svome gradilištu. Kako doma nikada nije dolazio prije gustog mraka, to uprizorenje bilo je ravno čudu.
I razgovor sa Štefom, koji je i njega srčano krenuo uvjeravati kako naš fasadnom ciglom tek obloženi dimnjak, eto, baš mora završavati tako “neobično” kako ga je on uspio definirati. Mora biti sužen pri vrhu jer “jednostavno tako mora biti!”
Profesor ga je pustio da pred svima na gradilištu objasni svoju viziju i nadahnuće, polako je pritom izvukao jednu od svojih dragocjenih pet cigareta koje dnevno popuši te je naposljetku i zapalio. Cigaretu, ne Štefa. I mislim taman negdje kada je Štef pomislio da je “obradio” i sjedokosog glavokopača, potekla je dojmljiva rijeka riječi…
-I tako kažete, Štef, ovo ne može drugačije?
-Ne može profesore. Garantiram. Da je drukče, mam bi se zmešali ispusi dimnjaka i ventilacije…
-Kako onda, gospon Štef, uz dužno poštovanje, tumačite da svi drugi dimnjaci, a u ulici ih je na desetke, izgledaju normalno, za razliku od ovog našeg?
-Možda Vam to sam tak sad zgledi, profesore…
-Možda. Ali ja bih ipak, gospon Štef, da se Vi malo potrudite…
-Ne mrem se ja tu više trudit! Tak je, kak je!!! I točka.
-Točka, kažete?
-Točka!
-Ok, Štef, ja bih Vam i pustio da ga ovakvog ostavite, ali jednostavno ne mogu…
-Pa tko Vam brani da ga ostavite ovakvog? I ni baš tak ružan…
-Hm! Pa ne mogu jer mi liči na…
-Na kaj Vam to Vaš dimnjak liči, profesore? Eto, baš me sad zanimle…
-Baš želite doznat na što mi liči?
-Neg kak! Na kaj?
-Na glavić od kurca liči taj Vaš naš dimnjak.
-???
Dogodi se čudo i Štef umah zamukne, kratko se zagleda u visinu i u svoje “remek-delo” te se kroz desetak sekundi prodere majstorima na krovu – Rušite to dečki! Rušite!!!
I tako je jedna neurokirurgova usporedba pospješila oblikovnu normalizaciju našeg dimnjaka koji i danas uspješno stoji “bez zmešanih ispuha”. I Štef se, za živo čudo, nije ljutio te kao da je od tada i više volio svog investitora. Pa smo s njim ostali dobri i nakon zaključenja izgradnje kuće.
A kako sam se ja ovih dana dosjetila baš te prispodobe?
Pa tako što sam neki dan sa susjedom Anom i njezinom velikom bijelom kujom Kirom prošetala našeg psića Bana Radićevim šetalištem. A ondje je podosta lijepih kuća, pa tako i nekoliko krasnih Planićevih ostvarenja. Nekoliko historicističkih, nekoliko dojmljivih s početka 20. stoljeća, čitav ansambl ravnonatkrivenih “napolitanki” iz druge polovice istog, te uz par recentnijih gradnji samo jedna netom dovršena suvremena obiteljska kuća. Projekt je to vrijednog zagrebačkog biroa NFO, čijim sam se radovima Blogom već posvećivala pa se ovdje neću ponavljati.
Svakako, riječ je o kvalitetno razvedenoj novoj gradnji pod ravnim krovovima, skladnim pročeljima i usklađenim bojama plašta, koja se pritom reprezentativnim prostorijama rastvara i na lijepo održavan komad ozelenjenog vrta. I sve je tu s tom suvremenom gradnjom kao tragom našeg vremena u redu. Pozicioniranjem, oblikom i visinama uvažila je karakteristike susjednih gradnji, prostorno je pristojna i oku ugodna.
No ne možete pored nje proći, a da vam za oko ne zapne jedan detalj s te parcele. I ne možete ne zaključiti kako su tu suvremenu gradnju moderni investitori vjerojatno netom po njezinu zaključenju prodali nekom tko voli baš suprotno. I tko se, eto, nabrzaka utješio barem izvedbom stilizirane ulične ograde te tako na meandar priljepio kifle i perece.
Svi imamo pravo na vlastita mišljenja i ukuse, premda sam čvrstog uvjerenja kako bi hrvatske ulične fronte pod svaku cijenu trebalo osigurati od naših navjerojatno “suptilnih” talenata i kolorističkih egzibicija, no ono što je do mene sasvim slučajno došlo, dokraja me zbunilo.
Ako je pri zamjenskoj gradnji kuće ta ograda bila uvjetovana kao pokušaj “očuvanja ambijentalnosti” odavno šarolikog i neujednačenog poteza, onda je za zaključiti kako smo mi konzervatori stvarno zasebna kategorija čudnovatih kljunaša koja je vjerojatno u stanju uvjetovati i labudu sedlo.
Da sam vlasnicom te pročišćeno geometrizirane kuće, svako bih se jutro pri pogledu kroz prozor na tu frčičuljastu kovanu ogradu dobrano unervozila. Sjetila bih se pritom, naravno i nadležnog konzervatora ili konzervatorice koji su mi je uvjetima nametnuli, a njima bi se zbog mene svako jutro štucalo. Jer ta ograda toj novoj građevini uistinu priliči kao i naš negdašnji, srećom kratkotrajni, dimnjak našoj kući.
Dozvole se zamjenskim građevinama izdaju ili ne. Ako su građevine zaštićene ili visokovalorizirane, štiti ih se. Jasno, glasno i grčevito. Ako su dijelovima ključnih prostornih poteza, izdaju se jasne konzervatorske propozicije za njihovo očuvanje. Ako, pak, nisu za očuvanje, oslobađa ih se u cijelosti za nove projekte jer sva hibridna rješenja naposljetku rezultiraju prostornim katastrofama.
Suvremene gradnje ograđujmo suvremenim ogradama, povijesne čuvajmo s njihovim stilizirano oblikovanim međama.
Talentiranim projektantima omogućimo da pokažu što mogu i znaju, oni su nam zadnja slamka za djelomični spas obraza i ostavljanje kulturnog traga u prostoru.
Kontrolirajmo potkapacitirane i njih ograničavajmo.
U protivnom sve će početi ličiti na današnji naslov.
Baš sve.