U kuću Paladinovih stigla je i Ona!
Miss Elizabeth Bennet.
Liza.
Sada smo u toj kući dvije. Žene.
O Mr Darcyju već sam pisala, pa kako su mi lijepa djevojka moga sina i, dakako, sin iz Amsterdama poslali i tu Svojeglavicu, moram i njoj koju riječ posvetiti.
Raskuštrane je kosice, rumenih obraščića, sa šiškicama nalik bar-kodu priljepljenima na čelu. Velikih lijepih okica, nalik onima sinove mi djevojke. Nožicama u papučicama – ta izletjela je iz kuće u spavaćici i tankom haljetku! – gazi tratinčice. Taj smeđi haljetak obavija njezino krho tijelo pod veeeeliko glavom.
Glavata je i ona.
Kao i On.
Prema broju “ 1971” na kutiji u kojoj je pažljivo spakirana stigla na moju adresu ispada kako je godinu dana i starija od Njega, rođenog moje godine rođenja! Hladno joj je pa ručicama obavija haljetak oko prsiju. Tek je, naime, svanulo u toj zaključnoj sceni filma Ponos i predrasude u kojoj se sa svojom ljubavi nalazi na livadi. Na kojoj je On prosi. I isprosi. Napokon, jer prethodno ga je odbila, dakako. Kako je i trebala. Jer bio je nabusito ponosit, a ona puna neopravdanih predrasuda. Ili vice versa. Svejedno…
Ne smijemo se mi žene “dat na prvu”. Treba malo razvlačiti to ulaženje u bračne okove rintanja, rađanja, odgajanja, brige o svima i o svemu, a zaboravljanju na se…
Divna je ta scena njezina konačnog pristajanja, no ne pobjeđuje onu stvarnu o kojoj sam već pisala jer se o toj neodoljivoj žrnovskoj prosidbi nije moglo ne pisati. Pa ću je zato i ponovit!
Moja korčulanska baka – baba Kata – rođena Lumbarajka, udala se u žrnovsku Postranu koja joj se nakon morem okupane i čarobne Lumbarde morala činiti pos(t)ranom. Vjerojatno se brzo uvjerila kako je divan i taj stari korčulanski zaselak Žrnova. Predivan, kako je na Korčuli sve. Baš sve.
Udala se tako Kata za Jerka, mog djeda/didu/nona… koji je uza se u brak “donio” i nekolicinu svoje neoženjene braće. Čak troje je te didove mi braće, kada se jedan od njih vratio iz “Zelande”/Novog Zelanda, živjelo u tom kućanstvu koje je moja superherojska baba, uz četvero dice/djece, održavala. Jedna je malena kći rano preminula, no dvije sestre i dva brata odrasla su u mirisima začinjenoj Postrani. Na kozjem siru “škripavcu”, maslinovu uju/ulju, kupusu ili “zeju na tabak”, “šporkin makarunima”… Skromno su, no iz današnje mi perspektive neodoljivo privlačno, djetinjstvo moja mama, teta i ujci imali. Čak sam skroz sigurna sam u to.
Jedan od dundota/stričeva moje mame Marije, te tako i jedan od šogora moje babe Kate bio je i Jakov. Nije se ženio taj Jakov do svojih šezdesetih. Bilo mu je dobro i u roditeljskom domu, s bratom, Katom i njezinom djecom. No, u tim njegovim šezdesetim godinama ipak mu je nekako zapela za oko imenjakinja Jaka s vrha Postrane. Zapela te naposljetku i presudila njegovu “momaštvu”.
Ne znam kako je to korteđavanje/udvaranje baš išlo, ali vjerujem da se izabranica iz svoje kuće na uzvisini spuštala uvijek istom kamenom “štradom” do glavne ceste. Onom štradom koja je prolazila i uz dvor s “butom”/voltom obitelji moje mame. Jer da je prolazila nekom drugom, sto posto bi se udala za nekog drugog zrelog postranjanina, a ne našeg neženju Jakova. I možda se ona tom našom štradom spuštala godinama i možda ju je on ondje, kao skroz slučajno, čekao. I dočekivao. Prolazeći, ona bi, vjerojatno, uzviknula – Ej, Jakove!, na što bi on uzvraćao – Ej, Jake!, i tako… Možda su se i desetljećima tako “ejkali”, dok se Jakov jednog nepoznatog mi dana nije okuražio/ohrabrio i krenuo u jednu od najjačih znanih mi prosidbi.
Uspeo se on, tako, kamenim štradama i skalama/stubama jednog dana do vrha strme Postrane, što nije mali pothvat ni za dobrodržećeg šezdesetogodišnjaka, i vjerojatno sav zadihan svečano izjavio – Ej, Jake! Niti san te pita, nit te pitan, al kad bi te pita, bi li pošla za me?
Legenda kaže kako je Jaka, vjerojatno izlazeći iz svog malog komina prekoputa kuće i brišući mokre ruke o pregaču podno struka, “ko iz topa” izjavila – Ej, Jakove! Niti si me pita, nit me pitaš, al kad bi me pita, ja bi pošla za te!
I pošla je za nj.
I tako su njih dvoje, udruženim godinama i stodvadesetgodišnjaci, počeli živjeti u njezinoj kući podno postranskog Vrha. Omanjem kamenom zdanju do čijih se stambenih prostorija iz malog kamenog dvora s kamenim kominom/kaminskom kućicom pristupalo penjanjem uz pet-šest kamenih skala/stepenica.
Kamen, kamen, kamen… Postranu gradi taj kamen. I druge stare zaseoke Žrnova. Zato je Žrnovo I lijepo. Dok ga dokraja ne dirnu. I ne ugroze.
Ne znam zašto, no uvjerena sam kako im je u tom urednom i čistom, vapnom obijeljenom interijeru bilo baš lijepo. I da su se baš dobro “našli”. Lijepo su se družili, premda, doduše, ne znam kakav im je baš kasni bračni seks bio, no za pretpostaviti je da su nadoknadili propušteno. I da Jakovovo “odlučno možda” nastupanje nije i po tom pitanju rezultiralo nečim ovakvim – Niti san te pita, nit te pitan, nit ću te pitat, al kad bi te pita, bil te moga kresnit/prasnit…?
Jaka je sve to nekako na obostranu korist rješavala, sigurna sam.
Dice/djece, naravno, u tim godinama nisu imali, ali su voljeli nas unuke Jakovljeva brata Jerka i supruge mu Kate. A ja se i danas sjećam jedne zdjele s vrha njihova frižidera, u kojoj su se njihali, meni malenoj tada krajnje čarobni, plastični limuni i naranče. Te su mi se žarkih boja plastične ambalaže koncentrata soka s malenim zelenim čepovima tako urezale u pamćenje da i danas njihovu hrapavu teksturu osjetim u mislima. Kao da ih tim mislima i uživo gladim. Po mojim zadivljenim uzdasima, Jaka mi ih je jednom prilikom i poklonila pa sam ih kao veliku dragocjenost u svojoj zbirci najdragocjenijih djetinjih artefakata čuvala jako dugo.
U nekoliko navrata, kao malena djeca, brat i ja smo i prespavali u toj kućici koja je mirisala na bijelo. Na čisto. Na pošteno. Na dobro. Kroz čije se prozore vidjelo najplavije moguće nebo, lastavice u letu i čempresi divnih žrnovskih brežuljaka.
Nigdje jutra i predvečerja nisu kao u Postrani.
Danju ju nemilo žeže/prži/peče sunce i bosim stopalima je strogo zabranjeno trčati njezinim uglancanim polutisućljetnim kamenim štradama, no zato je zorama i sutonima neodoljivo lijepa. Neopisiva.
I da se Miss Elizabeth Bennet kojim slučajem nije udala tamo negdje u hladnim i vlažnim engleskim krajolicima, skrasila bi se u Postrani. Samo da je, kojim slučajem, onuda proputovala, našla bi i ona nekog postranskog “Đejkoba”.
Te poput moje Kate ili Jake ondje i ostala.