Korčula.
Na Korčuli.
Curzola, rekli bi Talijani.
Korkyra Melaina na grčkom, Corcyra Nigra na latinskom.
Moćno zvuči.
Čak i na talijanskom.
Kako god – Ljepotica je to!
Najljepša od najljepših.
Jedina zbog koje mi pri vožnji trajektom srce treperi.
Nekako je prepoznaje to moje osebujno srce. Svo se uznemiri i sa svakim metrom plovidbe kojim joj se približavamo kao da mi alarmira – Zrinka, eto nam je! Eto je…
Jedino zbog Nje odlučujem se i na noćna putovanja. I to autobusom. Takozvanom “Zagrebačkom” linijom.
Moje korčulanske prijateljice u nevjerici komentiraju tu moju navadu koja im se čini krajnje neprihvatljivom. One, naime, ukoliko ne voze same, biraju katamaran do Splita, pa autobus ili avion za Zagreb. No, ne, ne, ne… Ne i ja.
Kada odlučim ne voziti, ja se autobusiram.
Meni je baš fora, napose kada se po predaji golemih elaborata osjećam dokraja iscrpljenom, sjesti u klimatiziran autobus i uputiti se roditeljima u Korčulu. Na Korčulu. Na jedini pravi odmor, gdje i mene malo paze i maze. I gdje se pripremam za odlazak na Šoltu i za šoltanski ugostiteljski metloboj.
Kako god, početcima ljetovanja putujem za Najljepšu.
I nerijetko se uvalim u sjedalo Autotransova autobusa.
Ako sam pritom malo sretnija, kako sam ovaj put bila, sjedalo do mene ostane slobodno, pa, polagano, razvlačeći osmijeh od uha do uha, zauzimam oba sica. Razlijem se po njima.
Od Autobusnog kolodvora do Dvorane Vatroslava Lisinskog pojedem sve za put pripremljeno.
Do Karlovca, po aklimatizaciji na -10 interijerskih stupnjeva, otkinem i poneku sigicu iz nosnica i zadovoljno zaključim kako sam se, i uz vanjsku temperaturu od 33 stupnja, mudro osigurala debelom vestom, termo-čarapicama i ručnikom za plažu. Dok se drugi putnici, cvokoćući zubićima koji melju sendviće s mortadelicom i majonezom, smrzavaju i dinamovski modre od hladnoće, meni je hajdučki toplo.
Pa popijem malu tableticu za spavanje koja ubrzo i prodjeluje te prespavam i Liku i Zadar i… Sve do Splita kojeg bi također prespavala da na dugim nožicama pruženim preko susjednog sjedala i dijela prolaza nisam osjetila nešto toplo. Možda bih i to “nešto toplo” prespavala, da me pritom nije probudio grleni smijeh mlade Beograđanke koja je sjedila iza mene. Pa sam se nagovorila otvoriti oči i imala sam što za vidjeti!
Pravog pravcatog Indijca koji je u tom trenutku svojom jednom nogom opkoračio moje dvije pružene i pritom iz nekog razloga zapeo.
Buahahahhahhaaa… – otelo mi se i samoj, a pratila me i lijepa Beograđanka – Ahahhaahhahaa, celu minutu je pokušavao prekoračiti Vaše noge a da Vas pritom ne probudi i sad se, kad ste se ipak probudili, zaledio! Umret ću!!!
Izvlačeći noge u termo-čarapicama iz njegova raskoraka, odapela sam skoro i sama, a Indijac se naposljetku ipak odledio, sramežljivo se osmjehnuo, te se uputio svom sjedalu u stražnjem dijelu našeg pothlađenog prijevoznog sredstva.
U sljedeći san uvelo me žvakatanje dviju mladih djevojaka koje su sjedile do mene. Žvak, žvak, žvak… – jedna je, držeći je u ruci kao odmotani plosnati sladoled, pojela cijelu Milku od 100 grama, a druga kutijetinu nekakvih Štrudlica od višanja, kako je pisalo na povećem pakiranju.
Gdje im stane? – proletjelo mi je glavom pod šubarom od ručnika za plažu, no u odgovaranju na to kompleksno pitanje omeo me san. I čudna li čuda – učas doputovah u voljeno odredište!
A ondje me, na kolodvoru, i prije šest ujutro dočekao moj tata. Mama me dočekala doma.
Volim kada me dočekuju oni koje volim. Bude to kao u onom predbožićnom filmu Love Actually/Zapravo ljubav. I još ljepše.
Volim i “Zagrebačku” koja Zagreb spaja s Vela Lukom.
Koja nudi filmske scenarije.
Koja spaja i spojivo i nespojivo.
Koja me vodi Najljepšoj.
Najdražoj.
Mojoj.