Rekonstruirao se ljetnikovac na Šolti pa smo se moji roditelji i ja s Korčule uputili ondje “samo stavit stvari na njihovo mjesto”. To je “stavljanje” itekako potrajalo i dobrano nas izmorilo. Slomilo.
No, pri takvim intenzivnim radnim druženjima, sudaranjima, međusobnim preskakanjima, udruženim nošenjima, unošenjima, iznošenjima i sličnom suradnici se prisjete svakojakih situacija i gluparija te ih silan umor ponekad natjera i u histeričan smijeh. I u plač.
Plakala sam od umora i ja par dana, no, svejedno, preživjeli smo svi i pritom se – shvativši da nam među brojnim kupljenim stvarima za montiranje nedostaje, ni manje ni više, jedna zahodska školjka – prisjetili nekih veselih zgoda vezanih uz taj element sanitarne opreme.
I tako…
Na mojoj dvadesetoj godišnjici mature, koja je bila sada već i jako davno, okupio se gotovo cijeli bivši razred i, kako to već u takvim prigodama biva, razbrbljao se o koječemu. Pritom je svatko svakog pitao što je završio, čime se bavi, gdje radi, koliko djece ima…
Pa sam tako i ja, Plavuša, ćakulajući s jednim Vedranom, upitala – Vedrane, što ti radiš u životu?
-Prodajem školjke…, uzvratio je on, a meni se u tren pred očima ukazali prstaci, brbavice, kunjke, pizdice… i natjerale mi slinu na usta.
-Mmm… Divno! Ja ću ih valjda dobivat s popustom…
Vedran me onako dotjeranu i nasmijanu s prstacima u plavim očima malo bljeđe pogledao, no ništa nije prokomentirao, pa sam ja, dakako, nastavila – Na Dolcu? Na Kvatriću? Na…
-Grubišićka, nemoj me jebat! – uzviknuo je preneraženi Vedran – Prodajem zahodske školjke u ABC interijerima (ili gdje već…)!!!
-Uh, šit! Koja štetaaa-aha-hahahaha…
-Jebate, Gruba, a ti si kao doktoriralaaa-ahaahahaaa…
-Jesam, jesammmm…Ahahhahaaa…
A da nisam ponekad osebujno posebna samo ja dokazuje i već u mojim objavljenim knjigama opisani komentar mog šogora/ Šogija sa Šolte, koji je, kada sam ga pred desetak godina upitala gdje da bacim staru puknutu zahodsku školjku odgovorio – Kako, Šogi (jer uzajamno se zovemo samo tako), di da baciš školjku? Pa u more! Prirodno stanište školjki…
Inače, isti Šogi je jednom prilikom u masliničkom restoranu, po našim narudžbama različitih školjki, naručio – Srednjoškoljke.
A ovih napornih dana i moja mama se prisjetila jedne stare “zahodske priče” vezane uz moje nekoć malene dječake…
Kada mi je najstariji sin imao šest, srednji tri i pol, a najmlađi godinu dana, često sam se prepirala sa suprugom (kojeg gotovo nikad nije bilo doma) jer sam ga smatrala isključivim krivcem za obilato popišanu zahodsku školjku i njezino podnožje. Ja sam je stalno brisala, a ona je stalno “slinila”, kako je tu nadnaravnu svakodnevnu pojavu neurokirurg, braneći se, tumačio.
I trajalo je to i trajalo, gotovo nas i razvelo, dok jednom prilikom sasvim slučajno, u prolazu, nisam čula neodoljivo šaputanje dvojice starijih sinova, inače vjernih obožavatelja Star Warsa, svjetlosnih mačeva i sličnih čudesa.
Moj srednji sin, Lukica, kojemu je malo teže išlo izgovaranje slova “R”, tom je prilikom potih upitao starijeg “bjata” Joškića sljedeće – Jotko, oćemo se mi danas opet tajno mačevat pišajinama?
O, Zemljo otvori se, smiješilo mi se ispričavanje nedužnom neurokirurgu!
I poduka kako piš-mlazevi ne mogu glumit svjetlosne mačeve!!!
Odnosno, mogu, ali…
Ali, ali…
Aaaaaa…