Pomalo sam čudnovatih moći.
S čime je većina mojih čitatelja već upoznata.
Barem s mojom vidovitošću po pitanju spajanja parova, o kojoj sam već pisala.
No, tu je i još nešto.
Ne znam kako, ni zašto, ali pri susretima s određenim kućama, prostorima ili ambijentima, čujem glazbu. Ne halucinacijski, ni shizofreno, kako grohotom zaključuju moje lijepe prijateljice, već onako, kakve su i one, lijepo. Čujem je jasno. Iznutra.
Pritom me neke kuće počaste divnom, nježnom, ispunjujućom glazbom, dok me neke u cijelosti rastresu.
Za prve šetnje masliničkim imanjem na Šolti, tada zapuštenim i pomalo divljim no svejedno očaravajućim, čula sam najneobičniju glazbu. Zapravo, manje glazbu, a više ciku. Radosnu vrisku. Čula sam dječje glasove i u tren sam zaključila kako će tim imanjem jednom trčkarati i ciku prosipati moja djeca. Nisam tada, naravno, znala da će njezinim izvorom biti tri dječaka male, “uha-do-uha”, dobne razlike. Tada sam se nadala barem jednoj djevojčici. Koja bi ih sve dobro smorila. I postrojila. I preodgojila. No, Božji plan je mojoj kući podijelio tri “muškića”. Naposljetku, jedinu pravu glazbu mojim ušima. I očima.
Za ranog sam ih djetinjstva uspavaljivala Runjićevim i Oliverovim Nocturnom, čiji tekst i ne može biti ljepši…
Ne dam vjetru, ne dam nikom
Da te prati, s tobom diše
Da se kiti tvojom slikom
Tjeram vjetar, tjeram kiše
Svatko nosi svoje breme
I u srcu ljubav sklanja
Pođi spati, već je vrijeme
Budi dobra, lijepo sanjaj
Ne dam vjetru da te dira
Ne dam kiši da te kvasi
Samo noć nek tiho svira
Samo večer nek te krasi
Sve će zvijezde s tobom leći
Pune tajnih putovanja
Prije sna ti moram reći
Budi dobra, lijepo sanjaj
Sve ti mogu noćas dati
Sve što kriju obećanja
Tiho biju noćni sati
Budi dobra, lijepo sanjaj.
“Nisam ja dobja, ja sam dobaj…”, mrmljali su pred san i morala sam, dakako, ženski rod mijenjat muškim, no tu nježnu pjesmu vole i danas. Tu i tamo si je i puste. I polako odreda pronalaze One koje “ne daju vjetru da ih dira i kiši da ih kvasi”, utiru svoje puteve i osamostaljuju se. Kako i treba biti.
Spomenuto staro imanje obitelji njihova oca i danas priziva klasiku. Ne stoji mu dobro ništa drugo. Stapa se s Bachom i Chopinom, Schubertom… ali i Dedićevom U registraturi. I Morriconeom. Da, posebno mu dobro “leži” Morricone. I, opet, njegov Nocturno. Najljepši od svih.
No, upoznala sam i arhitekture koje su “pjevale” skroz drugačije.
Za mladosti sam često zalazila i u prijateljičin stan u jednom od nebodera Domagojeve ulice. Pčelinjak od ne znam ni sama koliko stanova, u kojem sam, ne znam ni sama iz kojeg razloga, u sebi odslušala koješta. Svakakvu glazbu. Ne pretjerano mi lijepu. “Ćirli-ćirli” stila Rokera s Moravu i sličnih uradaka. Možda je dobar dio ondašnjih stanara tog zagrebačkog solitera volio slično. Moja prijateljica ne, ona je voljela dijametralno suprotno, ali ja sam iz nekog razloga u njezinoj zgradi odslušala čuda. Treštalo je u meni. Premda sam u toj njezinoj zgradi upoznala i prvog “dečka”, pristojnog i kulturnog mladića, ni to nije pomoglo u popravaljanju “muzikalnosti” te zgrade.
Glazba, pak, koju su prizivale kuće mojih drugih prijateljica više me je usrećivala.
I tijekom nedavnog posjeta jednoj krasnoj gornjogradskoj palači, čula sam divnu glazbu. Zašto? Ne znam. Ali je tako.
Moje mi prijateljice, zato, predlažu da kada god negdje prvi put odlazim, u uši utrpam plutene čepiće, no ja znam da meni ni metalni ne bi pomogli.
Možda bih mogla probati s onima od sira.
Sir volim.
Možda bi sir pomogao.
A ako ne bi, mogla bih ga pojest.
Za razliku od metalnih čepića.
Njih bih pojela teže.
Vjerojatno bi imao pomalo gorak okus.
Taj sir, ne “iz mišine”, već “iz ušiju”.
Baš ću probat.
Možda se glazba “usiri”.
I nestane.
No, sumnjam.
Čisto sumnjam…