Nakon tolikih dana i mjeseci bez putovanja tri dana u Beču bila su poput lijeka, no nisu prošla u cijelosti glatko. Zbog postroženih pravila propale su nam davno kupljene karte za Vivaldijev koncert u Karlovoj crkvi, stoput su nam provjeravali Covid-potvrde, zbog golemog prosvjeda protiv državnih anti-Covid mjera pri pokušaju otpućivanja za Zagreb nismo mogle proći Ring Innenstadta u čijem smo srcu bile sjajno smještene… No, lijepoga je bilo toliko da će se lakše disati još jako dugo. Odhodano je pedesetak kilometara, odgledano je arhitekture, slikarstva, industrijske baštine, parkova… Pojedeno je bečkih šnicli, Sacher torti, Kaiserschmarnova, utočeno je litara i litara kuhanog vina…
Dobiveno je toliko, da ono izgubljeno, poput jedne ratkape, spomena nije vrijedno. No, potraga je za tom ratkapom mene i prijateljicu Željku, s kojom – jer je cinično duhovita kao i ja, jer je hodalica, jer je ljubiteljica umjetnosti i jer (uglavnom) ne hrče – najčešće putujem, spojila s jednim zanimljivim parom koji se iz nekog razloga u šetnji stalno križao s nama.
Ne bi taj par, jer svakakvih je parova bilo posvuda, ni po čemu bio poseban, da nije hodao na krajnje neobičan način. Čvrsto zagrljen, kako najčešće zaljubljeni parovi znaju, no u jednoj zanimljivoj zagrljajnoj inačici. On je nju koja mu je hodala s desna grlio normalno, desnom rukom nad njezinim strukom, no ona je pokazala inventivniju politiku grljenja. Njezina lijeva ruka bila je na njegovu desnom guzu, za koji ga je svojski čvrsto držala. Kao da se boji da mu ne ispadne. Taj guz. Suzdržala sam se od fotografiranja tog domišljatog hvata te naposljetku nakon nekoliko slučajnih susreta s njima i zaboravila na nj.
Dok jedne večeri pri pregledavanju brojnih bečkih fotografija ne naletjeh na jednu pomalo razgledničasto kičastu, s punim mjesecom nad krovom katoličke crkve Maria am Gestade, koju sam baš zbog tog neobično lijepo položenog mjeseca opalila s dna pristupnih joj stuba. I primjetim na njoj jedan zagrljeni par. I u nevjerici zaključim da su se na fotografiji ovjekovječili baš ti naši presretači. I njihov zagrljajni hvat. I ta njezina ruka pod njegovim desnim guzom. I shvatim da je i u Beču kao i u ljubavi sve dobrodošlo. I zagrljaj. I zaguzljaj.