Trebalo mi je dosta vremena da shvatim što nekim mojim prijateljicama predstavlja problem pri pečenju kolača. Po optužbama za slanje im nepotpunih recepata ili uvjeravanjima kako su kupile i kvalitetnije sastojke od mojih te kako su u gram poštivale recepture – Pa opet ništa! – obratila sam pažnju na njihov pristup “slatkom problemu”.
Stvar je u stavu. I u ruci. Ako je ruka ukočena ili vođena od osobe koja od straha pri sučeljavanju s materijalom ne diše, kolači nemaju šanse. Nikakve. Gram, pet ili deset više ili manje nadoknađuje se odokativnom korekcijom drugih sastojaka i ako nas u nekom trenutku nešto povuče da dodamo ili umanjimo količinu nečeg, svakako to i učinimo jer nas podsvijest redovito navodi na pravi put. U svemu pa i u kolačima.
Jako je dobro i lijepo tu i tamo i porazgovarati sa svojom smjesom ili kremom. Uputiti joj nekoliko lijepih riječi, jer isto nam se vraća stostruko. Jednako tako, slastice ne podnose psovke i nekako mi se čini da sve shvaćaju na svoj način. Tako po uobičajenom “U pm!”, one poslušno Padnu Mahom, po “U k!”, nabrzaka se Karboniziraju i po “J ti sve!” – odreda ispadnu jadne. I oblikom i tekom.
Nadalje, vole lijepu glazbu. Mojima pašu klasika, Cohen ili Arsen. S Massimom su malo gnjecaviji, s Jinxima hrskaviji.
I, da! Treba ih voljeti. Nisam sigurna da sam upoznala nekoga tko ih baš dobro radi, a da ih ne voli konzumirati.
Zaključak 1:
Izradi kolača, kao i seksu, valja pristupati opušteno i bez nagovaranja, jer ako nije tako, bolje da i nije. Nije stvar ni u kvaliteti sastojaka jer, kao ni u seksu, materijal nije od presudne važnosti. Važno je osjećati se dobro.
Zaključak 2:
Dobar izgled kolača ne garantira i njihov dobar okus. Neki izgledom očajni, budu fantastični, a neki krajnje primamljivi imaju okus govna na salatu. Kao i ljudi.