Izlaze i inače volim više od ulaza.
Kada god i gdje god se nađem u nekom zatvorenom prostoru, provjerim baš to – gdje je izlaz / exit.
Volim i kazališta. Rijetko gdje se još tako jasno, gotovo pa i taktilno, osjeti veza društva s vlastitom mu tradicijom te kulturom uopće – kao u kazalištima. U nekima jače, u drugima slabije, naravno, no osobno se iz nekog razloga baš u kazalištima osjećam kao svoja na svom. Ne znam objasniti zašto, no tomu je tako.
Neka kazališta volim jako i baš tako je s Teatrom EXIT. Matko Raguž, zahvaljujući poslu koji već desetljećima sjajno odrađuje, opstao je i opstaje. Srećom je po svih nas tomu tako.
Malo je predstava tog kazališta koje i uđuture obiteljski ondje odgledali nismo i pisanjem sam mu se više puta posvećivala. Nevezano da li se radilo o predstavama održavanim u velikoj iličkoj dvorani, Studiju EXIT u Gundulićevoj ili pak u dvorištu Muzeja za umjetnost i obrt koje je udomljavalo EXIT-ove Ljetne večeri, odreda smo se dobro provodili. Često i oduševljavali.
Po Raguževim pozivnicama, uspijevalo se preživjeti i šokove, poput i onog davno prouzročenog jednim velikim vraninim govnom koje mi je u dvorištu MUO-a iz zraka sletjelo na novu i skupu torbicu od brušene kože. Pljaf!!!
Jebeš torbicu, Zrinka! – slušala sam suprugovo utješno, žalosno se neutješno kriveći dok mi usta silom u smijeh nije iskrivio sjajan zaplet EXIT-ove komedije.
Neke su predstave odgledane i po tri-četiri puta jer je po premijerama na njih valjalo povesti i djecu i rodbinu i prijatelje i…
Ondje se, među ostalima, zavoljelo i Vilima Matulu, Dariju Lorenci, Rakana Rushaidata, Amara Bukvića, Niku Ivančić, Franju Dijaka, Živka Anočića i neprežaljenog mu brata Sašu iii… brdo njih još.
Osnovano 1994. godine, to – kako mu i na stranicama piše – provokativno, inovativno, britko, visokoestetizirano – kazalište življenje u Zagrebu i Hrvatskoj čini podnošljivijim i plemenitijim. Hvala mu na tome!
EXIT-ove su premijere užitak, pa se tako uživalo i prošloga petka, za premijere predstave Vrata do. Jadranka Đokić i Živko Anočić – kako bi i Arsen Dedić ustvrdio – Divota!
Živka sam otprve zavoljela, a otkad mi je s milom nam Ivanom Roščić bio čitačem autobiografskih crtica na promociji knjige Rupa, naklonost se, pomalo i sebično, zacementirala. Kada golem talent prate skromnost i pristojnost, rezultat i ne može biti doli dojmljiv.
Jadranki Đokić, pak, odavno se divim. Svoja. I – točka. Glumica s karakterom i stavom. I prirodnim nosom. U vremenima mora korigiranih ljupkosvinjolikih prčastih američkih nosića jedan izvorni “moj nos – moj ponos” pravo je osvježenje i garancija upečatljivosti. Velika hrvatska glumica je Jadranka Đokić.
Ukratko, dvoje sjajnih glumaca igra novu predstavu. Vrata do. Imamo ih svi – ta vrata do – i mnoga od njih obogatila su nam živote. Ili su nam ih, ako smo baš takve zle sreće, ugrozila. Jer susjedi su blagoslov ili pokora. U životu sam imala sreće, pa su moji susjedi odreda bili ili i trenutno jesu sjajni ljudi. Moju Vesnu, Nedu ili Ane ne dam ni za što! Čak ni Aninog starog tatu s kosom boje Dinama, ne dam. Oni su moja “vrata do”.
EXIT-ovi junaci – psihijatrica i menadžer prodaje jogurta – svoji su, no dobri ljudi, koje, prema skladnom scenariju francuskog kazališnog pisca Fabrice Roger-Lacana, raznolike životne situacije živopisno povezuju i “odvezuju”. Ne bi se ta dva, i jedina, glavna lika – Ona i On – tako uvjerljivo gorko-slatko lijepila i odlijepljivala da ih ne uprizoruju baš Jadranka i Živko. Baš sam u to dobrano sigurna.
I jednako je tako baš po šetnji grozno zapuštenom Ilicom, koja izgledom gorko “vuče” na poratnu Varšavu 1946. godine, posebno slatko unutar jednog iličkog kazališta svjedočiti uspjeloj imitaciji života na “daskama koje život znače”.
EXIT je kroz svojih trideset godina postao simbolom našeg kvalitetnog.
EXIT je zagrebačka tradicija dobra.
A dobro je da dobro traje.
Jako je to dobro.
Baš.