Grrraauuuu…
Kad god bi se Metro Goldwyn Mayerov lav s najavnih špica strašno raskezio i glasno riknuo posred ekrana, stara bi majka prijatelja mojih rođaka uzviknula – Ajme, ovaj sam film već gledala!
Tako se i meni često učini kako sam koješta već gledala. I vidjela. Deja vu! Čisti!
Pa tako i neki dan, pri vožnji od Šibenika ka Zagrebu, prisjetim se jedne davne ranojutarnje vožnje baš tim dijelom naše prelijepe domovine. Doduše, vožnje suprotnim smjerom, tijekom koje sam s prijateljicama putovala na more. Autobusom. U Zadar, kako bismo iz njega otplovile na Alkinu Silbu. Nakon Silbe zajedno smo partile k meni na Korčulu, no to sada i nije tako bitno.
U tom autobusu rasporedile smo se kako nam je odgovaralo pa smo se Mateja i ja lijepo zavalile iza Darije i Alke. Koljenima smo se oslonile na pozadine njihovih siceva i divile se novim Superga platnenim tenisicama iz Trsta. Mateja tamnoplavim, ja bijelokavenim. Zaljubljene smo bile u te male tenisice smrdljivice. Pravo zaljubljene. Iste, istina, tada još i nisu smrdile jer su za to bile prenove pa su nam prijateljice ispred nas ipak preživjele. Što je i u redu jer smo kod jedne od njih, po polaganju grozno teških ispita na Stomatološkom ili Arhitektonskom fakultetu, otpočinjale jedno od ljepših studentskih ljetovanja.
I lijepo smo tako ušuškane i prejedene sendvičima, sažvakanim i prije provozavanja uz Zagrebački velesajam, potiho roktale od smijeha te potom malo i odrijemale, kadli smo se, iz nekog nepoznatog razloga, tijekom vožnje kroz Liku trgnule.
U tim ranojutarnjim satima kroz prozor ugledasmo maglom obavijeno polje i nad njim brijeg s kućerkom na samom mu ozelenjenom vrhu. Iz kućice je išetala krupnija žena, spustila se niz dio brijega i taman u času kad smo se provozavali pokraj nje, leđima nam se okrenula, zadigla bogato nabranu seosku suknju i naguzila se. Golu golcatu stražnjicu uperila je prema cesti s autobusom i čučnula. Što je bilo dalje doznala nisam jer nas je autobus jureći odnio daleko od te prizemljene jabukolike guze jedne ličke muze. Oduševljenju u autobusu ne bi kraja i smijeh više nije bio pritajivan. Ne, ne! Skoro se ridajući i podavismo.
Naš, posljednjih dana tako često spominjan i citiran, umjetnik Tomislav Gotovac svoj poznati “koodmajkerođeni” performans i specifični izraz “voljenja” Zagreba zaključio je 1981. godine šetnjom i ležanjem na asfaltu. Nije mu bio prvim takvim javnim performansom, no njime bi, međutim, inspirirani, a na provedenom natječaju za novi vizualni identitet Grada Zagreba i nagrađeni koncept imena “Slobodan čovjek u slobodnom gradu” nazivom očigledno vrijedio i za druga područja izvan užeg nam zagrebačkog. Koja uključuju i žene, dakako.
Različiti smo kao ljudi pa različito doživljavamo i zaključujemo. I to je vid slobode – imati pravo na mišljenje. Osobno, dakako, jer zadirati u tuđa mišljenja nepristojno je i agresivno.
Kako mišljenja imamo pravo imati baš o svemu, imamo ih i o odabranim rješenjima koja se tiču svih, pa tako i o onom za novi vizualni identitet Grada Zagreba. Takva odabrana rješenja tiču se i onih koji poštuju pravopisna i gramatička pravila i onih koji ih se ne pridržavaju, i onih koji poznaju povijest Zagreba i koji je ne poznaju. Tiču se i vrsnih poznavatelja hrvatske povijesti umjetnosti i onih koji o njoj znaju malo ili pak ništa. Čak i ako o našoj umjetnosti znamo puno, možemo je različito iščitavati, pa tako i Gotovčev ogoljeni čin i vezane mu citate možemo tumačiti provokacijom, sarkazmom, prkosom ili, kao neki, ljubavlju.
Ima nas više kojih se odabrano rješenje vizualnog identiteta nimalo nije dojmilo ili su nam se više svidjela neka druga predložena rješenja. Ima ih puno kojima se nije svidjelo ni jedno. To je često tako, no neosporno smo duhovit i vispren narod koji zna iznositi mišljenja. I dobro je da je tako. S time se trebaju znati nositi i ocjenjivački sudovi koji bi morali biti u stanju artikulirano, kvalitetno i jasno, a svakako bez fon oben nadimanja, javnosti predstavljati i braniti donesene odluke.
Dojmljivom je, međutim, pritom ispala činjenica da rijetka hrvatska društva, poput u ovom slučaju Hrvatskog dizajnerskog, drže do sebe i do svojih članova, brane svoje odluke i stavove i pritom su djelovanjem ujedinjeni kao šaka. Jedino tako moguće je obraniti vlastitu struku te ponekad i ono neobranjivo.
Možda i druga naša istaknuta društva i udruženja štogod od tog Društva nauče.
Pa im bude bolje i lakše.
Ne samo u obrani od najčešće i opravdanih kritika, već i u borbi za puno bolje od onog što nam se nameće kao uzorno ili na što smo, jadni, kontinuirano okruženi substandardnim, poodavno navikli.
Jednom moraju i za nas doći bolja vremena.
O tome smo, valjda, svi istog mišljenja.