Upoznajte Kiru i Raleta.
Preciznije, stražnjice Kire i Raleta.
Mojih susjeda.
Sjevernih.
Kira je švicarska ovčarka.
Rale je mačkus-domestikus.
Rale je zapravo Rajko.
Jednog ljeta, dok smo bili na moru, omacila ga nepoznata maca baš među gabionima našeg vrta.
Omacila ga i ostavila.
Njegovo sitno zapomažuće mjaukanje čula je Ana, moja susjeda, uzela ga i preselila ga u svoj dom. Par mjeseci hranila ga je na pipetu mačjim mliječnim pripravkom. Kap po kap. Iskusna farmaceutkinja tim je strpljivim kapima spasila jednog malog žilavog mačora.
Sve to pratila je njezina tada mlada, a i danas bijela, ovčarka Kira koja se nikad nije kotila i možda se baš i iz tog razloga nabrzaka vezala za tog malog mačka. Onako, baš jako se zaljubila. I uvjerila se kako je to malo zapomažuće klupko baš njezino štene. Istina, činio joj se malo čudnog oblika i boje, no svejedno, Kira ga je uzela pod svoje.
Mislim da je tada susjed Darko koji radi u Policiji malenog mačora nazvao po jednom od negdašnjih ministara unutarnjih poslova – Ranku, ali je Ranko nekako postao Rajko. Skraćeno – Rale.
Rale je, dakako, četverošapno prihvatio svoju pseću pomajku Kiru i ljubav se obostrano zacementirala.
Kira je Raleta pazila i mazila, hranila i nanašala, držeći mu glavu u ustima, među zubima, što je bilo prestrašno za gledati, no nikada ga nije ozlijedila. Samo je Raletova glavica stalno bila dobrano popljuvana. Slinava, da slinavija nije mogla biti.
Naša podcmrokovska ulica, o čemu sam već više puta pisala, uistinu je po mnogočemu posebna, pa su tako posebni i njezini stanari te drugi joj nastanjivatelji. Ljudi su ondje osebujni, a životinje i osebujnije. I mislila sam kako nijedna životinja ne može biti posebnija od one bivše Anine – golemog maikun mačka Ferda. Specijalista za vrane, kojih se dočepavao i na najvišim granama golemih stabala našeg kvarta.
Ferdo je posebno volio baš našu ulaznu nadstrešnicu s ruba koje mu je prema ulici redovito visila jedna šapa i golema dlakava repina koja se klatila lijevo-desno, lijevo desno… Njih-njih, njih-njih… Našeg neprežaljenog psa Grofa taj su rep i šapa dovodili do opasnog ludila i stalno se čulo – Grrr-grrr, Grrr-grrr… No Ferdo mu je klateći repom vraćao usporeno prcajuće – Prrr-prrr, prrr-prrr… i tako svakog dana. Baš svakog.
Jednog tužnog dana, međutim, Ferdo se ugasio i cijeli kvart ga je oplakivao, no, eto, kroz koju godinu ukazao nam se Rale.
Možda je stvar i u nekim čudnim podzemnim vodama ili šumskim zrakama našeg lijepog ozelenjenog kvarta, no i taj mačak se dokazao facom nad facama.
Odgojen od kuje, “mame” Kire, od koje je nerazdvojan, Rale svoj ugodan zagrebački život proživljava u mačjem uvjerenju kako je sam zapravo pas. I to ne običan, već jako opasan pas. Pa se u skladu s tim i ponaša te ga jutrima pri dizanju roleta s prozora soba okrenutih ka vrtu vidimo kako sav ozbiljan trčkara našim vrtom. Svojim rodilištem, zapravo. I ne bi to bilo ništa posebno čudno, da u malenim mačjim žvalama ne nanaša žutu tenisku lopticu. Kad može njegova mama Kira, može i on! Nema veze što mu je ta loptica veličine glave. Ne!
Kira i Rale sada su već u ozbiljnim godinama i s još ozbiljnijim dijagnozama. Kira ima epilepsiju, a Rale leukemiju, no njihova ih privatna farmaceutkinja brižno liječi i pazi. Ljubav Kire i Raleta čvrsta je kao ona Humphreya Bogarta i Laureen Bacall, na primjer. Dok Bogart nije preminuo, dakako. I, naravno, nema seksića, jer je to ipak ljubav “majke i sina” koji zajedno jedu, laju, spavaju jedan na drugom, jedan do drugog…
I pritom dijele još jednu ljubav – onu iskapanja svega što gazdarica posadi. I što više se Ana trudila da nešto u njezinu vrtu uspije i procvate, oni je uspješnije uvjere u uzaludnost njezina truda.
No ove godine, uz tešku muku i pasku, uspjelo se u jednoj manjoj kružnoj formi uzgojiti par vrsta tulipana, zumbula i još nekih lijepih cvjetnih vrsta. Čak su i uzrasli ti ljepotani. I procvali. No svakog se dana Kira i Rale, kao slučajno, prošeću preko njih. Uvaljaju među njih. Osunčaju na leđima između njih…
Žestoki su cvjećoljupci ti moji dlakavi susjedi pa se zato pri ispijanju naših popodnevnih kava i čajeva te divljenju malom cvjetnom nasadu, često čuje i grupno milozvučno – Kiraaaa, jebem ti mater! Mrš van! Nije to tvoje!!! Raleee, jebem ti Kiru, marš van iz zumbula!!!… I, tako, sve nešto lijepo iz naših usta zvecka, no Kiru i Raleta za nas i naše jauke baš nekako, čini mi se, boli dupe.
Dva dupeta.
Baš ova sa slike.
I vama okrenuta.
Jer pogledi vape cvjetnjaku.
Divoti jednoj.
Ukusnoj i udobnoj.
O čemu dosadna gazdarica i njezina prekoplotna plavušasta prijateljica nemaju pojma.
Da imaju, žvakale bi i one male tulipančiće.
I češkale se o zumbulčiće.
Bi, bi…
Po Uskrsu, dragi moji čitatelji, nadalje ćemo samo ozbiljno i stručno!