Neki dan, dok sam kao jako gladna detaljnije obrađivala graditeljske slojeve zagrebačkog nam Svačićevog trga, zaključih kako bi mi najbolje bilo ništa ne raditi. Gladnoj, mislim, jer raditi, dakako, moram.
Taj naš lijepi Svačićev trg, ilitiga u punom nazivu Trg kralja Petra Svačića – a nekoć Starčevićev ili još i davnije Trg G (o kojem nazivu bi se, dakako, dalo posebno zanimljivo lamentirati) – pun je lijepih i manje lijepih stvari. O njima ću nekom drugom prilikom.
No, taj dan, dok sam se zagledala u njegov katastarski izvadak, mjesto Svačićeva trga pročitam – Ćevapčićev trg!
Malo potom, mjesto obodne mu Žerjavićeve, pročitam – Žeravicina, a mjesto Kumičićeve ulice – Kukumarčićeva (Krastavčićeva u dalmatinskom govoru, o.a.) ulica!
Kako mi se i Trgu obodna Baruna Trenka prikazala Baburinom, a susjedna Haulikova – Heinekenovom, zaključih – Dosta!!!
Navukoh jaknu i pođoh.
Iza ugla.
Do Pingivina.
Po sendvič.
Somun, dakako.
S lepinjom i bez ćevapčića, nažalost, no s obiljem kukumarčića i drugih slastica.
Ne znam ni sama koliko sam ih za mladosti, tijekom studiranja i kroz ranojutarnje postizlazne sate prožvakala, no ovaj mi je bio posebno slastan.
Haulikom, pardon, Heinekenom se nisam počastila, jer morala sam nastaviti raditi, no kao da i jesam.
Živjeli!