Imam dvije biljčice koje posvuda nosam. Iz zagrebačke kuće u šoltansku, pa sa Šolte nazad za Zagreb. Uglavila sam ih u dvije identične bijele IKEA-ine ukrasne tegle i divim im se jednako – i u Zagrebu i na Šolti. Začinske su i krasno mirišu. Jedna je metvica, druga bosiljak. Metvica je ženstvenija – niža, čvršća i listićima bogatija, a bosiljak je pravo onako “muški” – mlitavije kršan.
Kako je ovo ljeto najstariji sin s društvom prvi kretao za Šoltu, na nju se odvezao mojim automobilom – džipom, pretrpanim u mjeri nemogućeg, čiji se i ovjes gotovo vukao po cesti. Mjesta u njemu, nakon što sam ga arhitektonski precizno i jarčevski uporno ispunila stvarima i hranom, nije bilo ni za iglicu. Ni za jedan-jedini dah.
A kada sam se po svem tom natrpavanju dosjetila da mi je još jedna vakumirana kobasica ostala u špajzi i da bi se za nju mjesta moglo pronaći u jedinom preostalom slobodnom automobilskom dijelu – auspuhu, čula sam i ono uobičajeno – Ti stvarno nisi normalna!
I tako… Usamljenu kobasicu odbili su primiti i voziti, no moje su tegle metvice i bosiljka otpremili na more. Put im je bio uspješan i, naravno, aromatičan, a sada njih dvije – na teglice mislim – sa mnom uživaju pred ljetnom kuhinjom u Maslinici te svako toliko posluže u mojim kulinarskim čarobiranjima. Pažljivo im otkidam najslabije listiće, svaku večer ih zalijevam i one sretno rastu i napreduju.
I sve je bilo u redu dok jučer, naglas razgovarajući sama sa sobom, onako skroz usput, nisam izustila kako trebam ubrati par listića bosiljka za sjajnu Tanjinu salatu od lubenice i feta-sira, po čem sam začula zgroženo:
– Pa nećeš valjda trgat lišće s tog bosiljkana?
-Nego s kojeg?
-Pa što ja znam s kojeg, ali ovaj živi i putuje s nama!
-Ahahhhahaaaa…
-Nemoj zajebavat, Zrinka! Ne možeš mučit sustanara…
-Pa da, i suvozača…
-Da! Biljke sve osjećaju i to ih boli!
-Ma da? A blitvu od ručka nije boljelo?
-Hm… To je nešto drugo! Ovo dođe kao obitelj…
-Ubit ću se, majke mi!
-Prije toga si počupaj kosu, pa vidi…
-Pa kako ću odsad kuhat bez svojih začina???
I onda navečer, taman dok me grižnja savjesti ometala u pokušaju trganja listića metvice za čaj, začujem – Joooj! Boli!!!! – pa zastanem u čudu te brzinski zaključim – Pa njih to stvarno boli!
No utom začujem glaščinu sa stepenica iza kamene ograde – Pa, Ana, Boga ti, sad će ti oba kolina bit krastava! – i shvatim kako ne jauču moje biljčice, već jedna skroz malena susjeda Ana!
Pritim su se moje zelene krasotice pod blagim povjetarcem čak primakle bliže mojoj ruci. Ponudile su mi se jer znaju da nemaju sve fotosintezne ljepotice tu sreću da zimuju u Zagrebu, a ljetuju u Dalmaciji.
Što je darivanje ponekog suvišnog listića svojoj vlasnici u usporedbi s tom privilegijom?