Kako je ovo isključivo moj Blog, ispunjam ga po svojoj volji i onim do čega mi je stalo. Do koječega mi je, naravno, stalo, pa mi je tako stalo i do nekih ljudi. Napose mi je stalo do onih koji su mi, a da toga ni sami nisu bili svjesni, obilježili život.
Konzervator Miljenko Domijan, koji nas je 15. ožujka napustio, jedan je od njih.
Povijesničar umjetnosti, konzervator, fotograf… gospodin Miljenko Domijan bio je vrhunskim hrvatskim intelektualcem, primarno angažiranim na zaštiti kulturne baštine, onog najvrjednijeg čime se možemo i moramo dičiti.
Ispada i nemoguće obuhvatiti sve čime se bavio, pa ovim tekstom navodim samo neke, javno dohvatljive, segmente iz njegova neizmjerno bogatog životopisa. Diplomiravši likovnu umjetnost na Pedagoškoj akademiji u Rijeci te povijesti umjetnosti i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zadru, po specijalističkom studiju očuvanja graditeljskog naslijeđa ICCROM u Rimu postao je ravnateljem Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zadru. Početkom 1990-ih imenovan je glavnim konzervatorom Državne uprave za zaštitu spomenika kulture i prirode, te potom i u Ministarstvu kulture. Konzervatorski je skrbio nad kulturnim dobrima čitave domovine, od Dubrovnika do Vukovara. Tijekom Domovinskog rata organizirao je očuvanje neprocjenjive sakralne baštine Zadarske Nadbiskupije i graditeljske baštine te je vodio brojne obnove kulturnih dobara u Zadru i njegovu zaleđu. U Dubrovniku je vodio Stručno savjetodavno povjerenstvo s UNESCO predstavnicima te šibensko Povjerenstvo za obnovu kupole katedrale sv. Jakova, a sudjelovao je i u stručnoj obnovi kulturne baštine Podunavlja. Vodio je kampanje podmorskih arheoloških istraživanja te koordiniranje restauriranja i muzealizacije brončane antičke skulpture Apoksiomena u Malom Lošinju. Sudjelovao je u postavljanju brojnih izložbi hrvatske kulturne baštine, među kojima se posebno ističu četiri značajne izložbe u Francuskoj te Sjaj zadarskih riznica u zagrebačkim Klovićevim dvorima, te Hrvati – vjera, kultura i umjetnost u Vatikanskim muzejima. Uz brojne stručne radove, njegove su i monografije Rab, grad umjetnosti i Armenia sacra – Hodočašće sakralnoj arhitekturi, ali i divan katalog izložbe fotografija Od oka k srcu. Odlikovan je brojnim nagradama i priznanjima, među kojima su i Odlikovanje Republike Hrvatske Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, talijanska Državna nagrada “Pasquale Rotondi”, Nagrada “Europa Nostra”, Nagrada Dubrovnika, Nagrada za životno djelo Zadarske županije, Nagrada Ministarstva kulture „Vicko Andrić” za životno djelo, Odlikovanje “Ordenom sv. Save” drugog reda Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve, Odlikovanje Predsjednice Republike Hrvatske Redom kneza Branimira s ogrlicom te Nagrada grada Zadra za životno djelo…
Vlastitu struku može se voljeti ili ne.
U njoj se može uživati ili ne.
Za nju se može živjeti ili ne.
Djelovanje gospodina Domijana dokazom je ljubavi prema vlastitoj struci i njegov angažman u hrvatskom konzervatorstvu ostavit će neizbrisiv trag.
Erudit golemog znanja o mnogočemu bio je jednom od najupečatljivijih figura hrvatske konzervatorske struke i kulture općenito. Primarno, bio je osoba sa stavom. Stav imamo ili nemamo. Njemu stava nedostajalo nije, on je stavom naprosto kipio. Znao je gospodin Domijan da će nam struku potkopati baš oni koji su stava da je stava najbolje ne imati, kojima, nažalost, ne oskudijevamo. Ukoliko je znanje neupitno, stavove je nužno iznositi. Bolje je ponekad i pogriješiti, no stav ne iznijeti. Konzervator Domijan s time problema nije imao.
Vijeća i sastanci kojima je on predsjedao ili ih vodio bili su živopisni, a često i jako glasni. Kakav je bio i sam. Rođeni Rabljanin, školovan u Rijeci i Zadru, konzervatorski je skrbio o gotovo čitavoj nam domovini. Oni koje ne vezuju otočki korijeni ili južnjački geni teško mogu razumjeti žešći otočki menatalitet praćen sukladnim načinom izražavanja, raspravljanja, ukazivanja i dokazivanja. Oni ne mogu znati ni da koprene naizgledne oštrine ili grubosti često kriju široka srca i toplinu, da temperament redovito prate prikrivene vrline.
A što se ti smiješ? – znao mi je uputiti po nekim žučnijim stručnim elaboracijama, okružen kolegicama i kolegama, od kojih većina nije znala kuda bi sa sobom. Na moje – Imam ja takvog i tatu doma…, uslijedilo bi – Zrinka, Zrinka… Da nisi tako zgodna, svadili bi se! Nije se ustručavao komplimenata. Bio je od onih koje se po hodnicima Ministarstva kulture znanto prije čulo, no vidjelo. Bio je jako glasan. Volio je društvo i smijeh. Kada sam mu jednom prilikom ukazala na činjenicu da je rođenjem godišta moje mame, nabrzaka je kroza smijeh uzvratio – Počeli smo se i vriđat, je li?
Nikad se vrijeđali nismo. Njegovo znanje moglo se isključivo uvažavati jer premalo je takvih znalaca s tolikim pokrićem. Hrvatska je po njegovu odlasku znatno siromašnija zemlja.
I osobno ga imam razloga pamtiti samo po dobru.
Spojila nas je, pa i upoznala, jedna davna molba daleka našoj struci. Tek sam se bila zaposlila na mjestu zamjenice pročelnika Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode, gdje sam se borila s koječim obranjivim i neobranjivim, istraživala sam i pisala, trudila sam se kako sam najbolje znala i umjela. I danas se pitam koliko sam u tome zapravo uspjela, no, svjedeno, tijekom jednog jutra ondje mi je zazvonio telefon i po dizanju slušalice prenuo me duboki glas s druge strane linije. Miljenko Domijan ovdje! – predstavio se i netom potom, otvoreno, kako to normalni ljudi jedino i znaju, zamolio za pomoć. Nije se radilo o stručnoj problematici. Ne.
Sukladno tumačenju mog srednjeg, nekoć malog, sina koji je u osnovnoj školi jednom prilikom učiteljicama objasnio kako mu “tata (neurokirurg) otvara glave, a mama (konzervator) konzerve”, tom prilikom nismo raspravljali o “otvaranju konzervi”. Radilo se o molbi za pomoć jednom divnom mladom biću koje je trebalo stručnu pomoć moga supruga. Prostrujalo mi je glavom tada kako taj glasni, pomalo i grubi glas krije srce pažljivog i osjetljivog čovjeka koji moli za druge, a ne za se. Učinilo se, naravno, što se najbrže i najbolje moglo, a taj je poziv označio i početak jednog prijateljstva koje se i dokazalo pravim.
Viđali smo se po hodnicima Ministarstva kulture, sastancima Vijeća za kulturna dobra, kojega je on dulje razdoblje bio Predsjednikom, a na kojima se često izlagala problematika i nekih zagrebačkih kuturnih dobara koje je zaključcima tih sastanaka trebalo osigurati od ugroza ili sličnog. Viđali smo se i po promocijama njegovih i mojih knjiga, njegovih izložbi fotografija i drugih čudesa… Kada bismo dvojili oko nekih stvari, čuli bismo se. Puno smo puta dogovarali ručkove na kojima bismo razmijenili “dobra”, kako je nazivao naše objavljene knjige, koje, naposljetku, ipak nismo uspjeli i razmijeniti.
Kada sam napuštala gradsku konzervatorsku službu, nazvao me i iskazao podršku – Bit će ti teško, ali izgurat ćeš ti to! Drugi možda ne bi, ali ti hoćeš!
I izgurala sam to nekako, no teško bih, da mi jednom presudnom prilikom nije uskočio u pomoć. Po napuštanju mjesta zamjenice pročelnika Zavoda našla sam se, naime, u nezavidnoj poziciji ishođenja preporuke od tog istog Zavoda, bez koje ne bih mogla ishoditi ni konzervatorsko dopuštenje za rad. Oni koji prava lica iskažu tek dolaskom na šefovske pozicije moj bi zahtjev vjerojatno i doživotno propuštali pozitivno riješiti, što je gospodina Domijana bilo poprilično razljutilo – Govnari! Dozvoli da ih ja malo upitan za zdravlje!
Miljenko Domijan divno je i crtao, posljednjom izložbom Putorisi predstavio je crteže Raba, Avignona, Venecije i drugih mjesta kojima se crtačkim umijećem posvetio. Njegove fotografije, premda ih je predstavio i izložbom naslova Od oka k srcu, mogli bismo nasloviti i obrnuto – Od srca oku jer je jasno kako je srcem prepoznavao vrijednost i ljepotu, a okom ih tek pratio te olovkom ili objektivom ovjekovječio. Zahvaljujući srcem uočenim prizorima Miljenka Domijana i naše će oči dugo uživati u “ulovljenim” ljepotama kadrova Hrvatske, Italije, Armenije… Zadarskih barki, rascvalih Ravnih kotara, vjetrovitih rapskih prizora… Njegove fotografije toskanskih pejzaža poput najdojmljivijih su scena Scottova Gladijatora, i ljutio se kada su ih zbog njihove nadrealne ljepote laički procijenjivali “fotošopiranima”. Nije propuštao na takve komentare uzvratiti prepoznatljivim – Ma je, neku stvar!
Nedostajat će Hrvatskoj gospodin konzervator Miljenko Domijan.
Jako će nedostajati našem društvu koje kao da ubrzano kopni, a koje su pojedinci poput njega znanjem oplemenjivali i afirmativnom ga eksplozivnošću oživljavali.
Neka mu dušu na nekom boljem mjestu ljepota njegovih pejzaža miluje!