Postoje očevi i očevi. Postoje i očusi i očusi.
Po mnogočemu, očuh mog supruga bio je poseban očuh pa tako i meni svekar.
Trećeg supruga moje svekrve, liječnika Vjekoslava/Vjeku – Điđija, voljeli smo svi, a napose moj najstariji sin Josip – Joško. Ne znam kakav je bio drugima, no nama je bio sjajan. Svima odreda.
Obostrana ljubav Điđija i najstarijeg mi sina bila je silna i zacementirana od Joškićeva rođenja. Ali i znatno prije. Dok se moj suprug u pedesetoj godini privikavao na moju trudnoću i zastrašujuće “gubljenje slobode”, Điđi je nastupao kao štit i potpora.
S tada budućom mi svekrvom Kiticom bio je prvi koji me za trudnoće darivao i biranim nakitom. Prvi koji je pažljivo brinuo da “uvik buden najlipša” jer sam po njegovu mišljenju to i zasluživala.
Jednom prilikom za boravka u našem zagrebačkom domu dugo me promatrao za slaganja bezbrojnih opranih čarapa i gaćica te je s debeljuškastim prstima isprepletenim nad velikim okruglim trbuhom polako izgovorio – Zna li ovaj naš Joško na kakvu je ženu nabasa?
Kada bi nas ljetima, najčešće za svoga rođendana 23. kolovoza, posjećivao u šoltanskoj Maslinici, u cijelosti se posvećivao jedino Joškiću. Redovito oboružan svim igračkama ovoga svijeta koje je uspio pronaći i koje su ga pri dolascima u cijelosti zakrivale, stupao je na imanje kojim su se po njegovu dolasku prolamali cika i veselje našeg plavoga dječaka. Bogati, ka anđel je s ton kosicon i Zrinkinin plavin okicama! Ko ga volia ne bi? – zaljubljeno ga je gledao i s njim se, onako krupan kakav je bio, valjao po podu, kupao u bazenu i stalno ga nanašao po rukama. On je moj, a tek onda negdi vaš! – redovito je govorio.
Kada sam desetak dana prije njegove smrti rodila drugog sinčića, Luku, ležeći na jednom od odjela bolnice Rebro otežano je prošaptao mojoj svekrvi: Lipo, lipo! A sad nek nama daju Joškića!
Tek rodivši, nisam ga mogla ispratiti na velikom sprovodu u Splitu, no on je uvijek tu negdje, u mojim mislima. Dugo po njegovu fizičkom odlasku naš je Joškić naglas razgovarao s njim, tumačeći nam da “priča s Điđijem”, i rukicom nam ukazivao na našim očima prazan prostor uza nj. Kada je u vrtiću crtao svoje mile, uz nas tada četvero članova uže obitelji, redovito je docrtavao nekakav kosturoliki obris, tumačeći svima da je to – Điđi. Nakon četvrte godine takva se “komunikacija” prekinula, no Joškićeve su uspomene na njega živo obojane i danas.
Điđi je po uspješnoj liječničkoj fizijatrijskoj karijeri, tijekom koje je za rada u udbinskoj bolnici za rehabilitaciju 1960-ih i 1970-ih godina pokrenuo i tvornicu u kojoj su mogli zarađivati i radno sposobni bolesnici, umirovljeničke dane kratio uvozom i preprodajom ribe. I u tome je, dakako, bio silno uspješan jer uspješni ljudi neupitno su uspješni u svemu čega se late.
A volio je pečene janjčiće s ražnja i dobru kapljicu. Jednom prilikom je, tapšuć se po velikom okruglom trbuhu, zaključio: Znaš Zrinka, da ih je (janjce, o.a.) poredat jednog iza drugog po autocesti Zagreb-Split, bilo bi ih za u oba smjera! Ahahhahaaahhhh… Toliko san ih s društvon sredia…
A da bi gomile milih mu kapljica i uskladištio u masliničkoj je konobi posinkove kuće – o kojoj je pomno brinuo i uređivao je – pohranio više tisuća boca koječega. Pažljivo izrađene drvene i metalne police desetljećima su čuvale njegovo dugotrajno prikupljano blago i na svakoj su pažljivo bili ispisani nazivi svega unesenog. Bilo je boca, bočuljaka i bočurina posvuda – po zidovima, pod stropom, na posebno za to dizajniranim lusterima, nad prozorima, nad vratima, u bačvama i bačvurinama, u staklenim i trskom obloženim demejanama i demejanurinama… No sve to se polako kvarilo i dva desetljeća po njegovoj smrti i pokvarilo te je puštalo neugodne mirise, a parama i plinovima razorilo zidove i stropove.
Ovo ljeto napokon sam riješila pitanje te konobe i s Điđijevim sam voljenim sinom a mojim šogorom/šogijem Igorom, kojeg također zovu – Điđi, te s milim mu unukom Joškićem i brojnim prijateljima koji su uskakali u pomoć, uspjela ispraznit sve. Ubili smo se odreda, i mi koji smo puneći goleme vreće od šute napola ispražnjenim i pljesnivim bocama danima udisali pare od kojih su nas redom mučile ružne glavobolje, i djelatnici komunalnog poduzeća koji su nam ih pomogli iznijeti i odnijeti. Sve štrade uz imanje natopljene su mirisom mješavine starih vina, rakija, kvasine i koječega drugog i trebat će podosta vremena i kiša da to isperu, no sve što se očuvalo pažljivo je oprano, osušeno i pohranjeno kako bi po cjelovitom uređenju konobe u nju bilo i vraćeno. Plinovi i pare uništili su sve, čak i kamene okvire vratiju i prozora, no natpis u kamenu KONOBA ĐIĐI stoji i stajat će. Kako i treba biti, a uskoro uređen prostor oživjet će i ugošćivanjima čuvat uspomenu na jednog Điđija koji je znao družiti se, voljeti i brinuti. Poklanjati. Svoje je poklone redovito umatao u najljepše papire i resio ih mašnicama koje je svojim krupnim rukama mukotrpno, no ipak uspješno vezivao.
I jučer, dok sam za kamenim vanjskim sudoperom, s nad glavom otvorenim i za leđima zataknutim te kupaćim kostimom pričvršćenim rozim suncobranom, prala jednu od bezbrojnih Điđijevih boca viskija i konjaka, malo sam i ja s njim porazgovarala – Evo, još malo i sve san ti ih uredila i spremila. Vratit ću ih nazad unutra čim prije. I da te nisan toliko volila, ne bi se ovako umorila! Sad bi mi tek triba godišnji! Iden se u Zagreb malo odmorit od godišnjeg, pa ću se vratit kad malo zahladi. Ali da znaš, malo me muči posal, no i to će se valjda po povratku riješit. Bit će da san ovo tribala obavit pa me malo pustilo na miru…
I dok sam potom zadnju bocu na sigurno pospremala zazvoni mobitel i moja mi brižna Zrinka javi kako nam se smiješi veliki angažman u Šibeniku.
Điđi je, čini se, ponovno brzinski djelovao za me. To i nije moglo biti nego njegovih “ruku djelo”.
Nekoć debeljuškastih i toplih. Milih.