Ovaj tekst ispisujem i u ime prijateljica koje su, također, uz Massimove pjesme odrastale, voljele, tražile, pronalazile, gubile i… postajale osobama kakve jesu. Napisale bi ga, kažu, i one, ali meni to, iz nekog razloga, ipak “malo bolje polazi za rukom”…
Znam… i sretna sam da postoje oni neki Ljudi koje, i ako nismo te sreće da ih i osobno poznajemo, smatramo svojima. To su Ljudi s kojima su i naši životi ljepši, bolji i, opravdano nam se čini, vrjedniji.
Mali krug velikih Ljudi… nažalost je u Hrvatskoj opet postao manji. Jer prostori ne kroje atmosfere. Prostori mogu biti dobro osmišljani, planirani, projektirani ili ostvarivani, no atmosferama ih pečate ljudi. Slično je i s društvima, te ako je neko blagoslovljeno većim brojem posebnih i dobrih Ljudi, i ono je bolje. I posebnije. No, vrijedi i obrnuto. Društva s većim brojem nevrijednih, uskogrudnih i samoživih – ne ljudi, već – ljudića, i sama su nevrijedna, no, nažalost, i teška za one koji s takvima dijele živote. Suživoti, kao i sve drugo, mogu biti ugodni ili ne, mogu nas oplemenjivati ili pak siromašiti i ugrožavati. No današnji blog posvećen je onoj oplemenjujućoj vrsti suživota, koja, nažalost, odlaskom pojedinih Ljudi kopni i ostavlja nas s neugodnim osjećajima nenadoknadiva gubitka, tuge i goleme praznine kojoj nismo u stanju ni volumen odrediti.
Da mogu… osigurala bih da se u temeljni kamen naše budućnosti upiše kako je Massimo Savić bio Čovjek s kojim je život bio plemenitiji i ljepši. Ovo je moj osobni Blog pa ću ga danas sebično ispisati primarno za se i za svoje prijatelje, no bude li se otvarao, biti će to, logično, blogić i svih koji ga pročitaju. Jer o dobrim ljudima ne može se pisati i čitati previše. Premalo ih je, da bi išta vezano uz njih predstavljalo pretjerivanje.
Traži me… mi je bila jedna od dražih i važnijih pjesama. I, zanimljivo, nikada nisam razmišljala o njegovim godinama, no mislila sam da je stariji. Da je samo deset godina stariji od mene, rođene krajem 1972. godine, nije mi se činilo mogućim, no ne zbog njegove redovito elegantne pojavnosti, već iz razloga što je pjesmama uljepšavao gotovo čitav moj život i nekako je oduvijek “bio tu”. Rano je otpočeo karijeru pa je njegovo djelovanje obilježilo i moje ranije djetinjstvo i pubertet. I mladost i majčinstvo. I zrelost. I svako je od tih razdoblja imalo neku svoju Massimovu pjesmu. I razdoblja zaljubljivanja, i odljubljivanja, i veselja, i tuge, i razočaranja i novih nada. I gotovo svaka od mojih prijateljica osjećala je slično. Vještina je to, djelovanjem izazivati i na životu održavati tolike emocije.
Nisam spreman… Sigurno je pomislio toliko puta, a opet se lavovski držao do kraja. Kada sam nekim slučajem i prije većine doznala za njegovu bolest, ta me vijest jako pogodila i nadala sam se da će uspjeti izboriti se. Za se i za svoje najmilije, naravno, ali i za bezbroj nas nepoznatih mu ljudi kojima je puno značio.
Ostani tu… će se pamtiti, kao i brojne druge pjesme zahvaljujući kojima će uistinu ostati tu i živote nam i nadalje činiti ljepšima i podnošljivijima.
Zar više nema nas… znakovito je pitanje, no bit će nas sve dok nam bude stalo. Društva propadaju popravljivo dok im se ne ugrozi kultura. Granice kulture treba braniti žestoko jer upravo ugrožavanje kulture predstavlja početak kraja svakog civiliziranog društva. Kulturu društva, logično, grade mnogi, no rijetki su oni koji djelovanjem u bitnome popravljaju prosjeke. Držimo li se ovim tekstom samo područja glazbe i onih koji su nas iz njega recentnije napustili, Hrvatska će teško nadoknaditi odlaske Arsena, Olivera, Akija ili Massima, jer kao da je s njima otišao i dio nas. Bolno je što se čini da je taj dio bio baš onaj najbolji, no tješi barem to što ostaju njihovi tragovi na kojima trebamo biti zahvalni.
Tajna vještina… jedino je što nam svima preostaje za otkriti i usvojiti, kako bismo preživjeli i po mogućnosti ostali Ljudima koji bi odgajali nove Ljude. U protivnom, ljudići će nadvladati i sve poništiti. A to se nikome ne smije dozvoliti – da gasi nadu i Sjaj u tami.
fotografija – Elvira Kranjčar