Nije da se hvalim, ali u našem kvartu puno je posebnih ljudi. Osebujnih. Ne smijem reći – ludih, jer ludi nisu, pa biram izraz – genijalnih. Tanka granica dijeli i ta dva pojma i nas hrpu svakojakih naseljenih pod zagrebačkim Cmrokom gdje dijelimo život i sve ono što isti nosi.
Jedan od susjeda dugo je imao nekoliko ogromnih stabala trešanja u krasnom vrtu. Nisu to bile obične trešnje, to su bile trešnjurine, na koje je, logično, bio jako ponosan. Ljetima su se pod velikim zdravim plodovima grane tih stabala svijale do tla i zapravo su ta tamnocrvena stabla bila pravi ukras naše ulice. I djeca su se našeg kvarta pred uličnom ogradom oko njih redovito okupljala i divila im se. Jednom je tako i jedan od mojih tada malenih sinova ponosnog trešnjovlasnika upitao – Mogu dobit dvije tješnje?, a on mu je po odgovoru – Naravno!, i donio – dvije trešnje. Ne tri, četiri ili šaku. Dvije. Od milijuna trešanja, poklonio mu je dvije. Genijalno.
Drugi susjed farba sjedine. Desetljećima ih tonira i moja svekrva, ali lijepo, umjereno. No susjedov preljev ne vuče na blijedoljubičastu, kako to već pod raznoraznim ehotončićima obično biva, već na žestoko plavu. I kad smo već navikli da bez praskanja u smijeh gledamo u njegovu dinamovsku kosicu, on je poželio drugu. Boju, ne kosicu. I, iskreno, nismo se baš najbolje snašli pri odgovoru na nedavno pitanje našeg najstarijeg sina, koji nam je po duljem izbivanju iz Zagreba zabezeknuto uputio – Zašto Dragec ima zelenu glavu? Dragec-Vragec se preobratio na islam! – nije ga zadovoljilo i upitnici mu ne napuštaju površinu glave kada god ga sretne. No volimo Drageca i njegovu glavu, kakve god genijalne nijanse ona bila.
I dugo smo sretno živjeli u uvjerenju kako smo među normalnijima u okolici, kadli jutros perući suđe i gledajući kroz kuhinjski prozor primjetim kako susjedin pas slobodno trči po ulici. I zaključim da su im ulična vrata ponovno ostala otvorena i da će predivna bijela kuja nastradat pod automobilima. I sjurim se na ulicu i potrčim prema stubama Orlovca te je, srećom, uhvatim i vratim u njihovo dvorište. No po trubljenju par automobila, iz jednog od kojih se čulo i – Tooo, macooo!!! – shvatim da sam na ulicu izjurila u svojoj božičnoj pidžami. Neodoljivoj uskoj/crvenoj/H&M-ovskoj opravici s uzdužnim redovima bijelih pahuljica, koju zbog pripijenog kroja opravdano vezujem s kaubojskim untervešom. Samo što meni puno bolje stoji. Pidžamica, naravno.
I pocrvenim poput vlastite pidžame te za vrijeme boltovskog utrčavanja u kuću shvatim kako ništa manje od mojih susjeda nisam genijalna ni ja, za dva dana i nešto malo sati više, pedesetogodišnja blogerica. Pola stoljeća je to…
Sretna nam svima Nova godina!