Da, vrijeđa me naziv koji mi svako toliko pokušavaju prilijepiti – zviždačica.
Koja mrkla zviždačica?
Kako god se trudila pronaći i pozitivnu stranu te imenice, nije mi uspjelo. Mojim, na nijanse osjetljivima i izrazito tankoćutnim ušima, ona je uvijek zvučala pejorativno, ponižavajuće i grubo. Tko ju je uopće smislio i zašto se rabi baš nju, ne znam, kao što mi je nepoznanicom i što ona uistinu znači?
O značenju – izviždati nekoga – ne dvojim, često smo, nažalost, u našoj osiromašenoj i narušenoj zemlji u situaciji potencijalnog izviždavanja nekoga. No, zviždati i biti zviždačem – dva su samo naizgled slična pojma.
Otpočetka sam se bunila. Ne zbog toga što mi ne bi imponiralo biti dijelom društva hrabrijih pojedinaca koje su, eto, prozvali tom imenicom, već stoga što sam smatrala, a i danas mislim isto, da javni istupi pojedinaca na društveno istaknutim pozicijama, ne anonimni, već jasni – s imenom, prezimenom i titulom, nisu zviždanje. Oni su isključivo ukazivanje, prozivanje i vapaj za pomoć kada opasno zakazuju „odgovorne institucije” koje u uređenim društvima skrbe o sigurnosti građana te osiguravaju zakonito, stručno i pošteno djelovanje.
Kao bivša zamjenica pročelnika jednoga naoko malenog zavoda Grada Zagreba javno sam istupala isključivo da bih građane – koji svojim doprinosima „hrane” mašineriju tog istoga Grada te bi zato trebali biti i upoznati sa svime što se s tom „zvijeri” događa – upozorila na teške nepravilnosti. Ne vezane uz jedan, već uz puno ključnih predmeta. Sve se zaključilo kako se zaključilo i ja sam kroz neko vrijeme poziciju u gradskoj službi napustila mirne savjesti, no ne i lišena velikih problema. Teško se bilo hrvati s podmetanjima, prijavama, lažima i izolacijom, no sve se preživi, pa i to. I danas smatram licemjernima tadašnje pokušaje nagovaranja da ostanem u Zavodu „iz sjene boriti se za arhitektonsku struku”. Pa veći dio te struke, nerijetko tako sujetne i ohole, uglavnom je sasvim dobro surađivao s tadašnjim kvarnim sustavom. Za taj dio nitko se ne treba boriti jer je zapravo osnovnim sukrivcem za stanje našega grada.
O tome pak koliko je Zagreb propao i unazađen dovoljno govori i njegov trenutačni izgled. Nadolazeća će proljeća propupalim krošnjama onih teško opstalih i rijetko očuvanih stabala malo ublažiti njegovu poražavajuću sliku, no mi koji se njime bavimo bolno smo svjesni da je Zagreb na respiratoru već jako dugo. I bez nekih konkretnijih optimističnih prognoza, nažalost.
Pratim, naravno, slične recentne borbe tih, većinom mlađih i većinom žena koje svoje bojeve pokušavaju izvojevati u izrazito neravnopravnim odnosima snaga. One s jedne, sustav s druge strane. I divim im se, naravno, no opet smatram da su pogrešno pristale biti nazivane – zviždačicama. U društvima poput našega svi koji pokušaju isto, među koje dijelom uključujem i sebe samu, naposljetku uglavnom ne ostanu zviždačima, već pušačima. Svih daljnjih životnih prilika – za zaposlenjem u struci, napredovanjem, javnim djelovanjem… No važno je ne pokleknuti ni pred takvim prijetnjama jer druge zapravo i nema. U kaljuži se ili ostaje ili je se napušta. Dostojanstvenog trećeg puta nema.
Iznimke, koje bih eventualno ipak uvrstila u tu nemilu mi klasifikaciju zviždača, isključivo su one gomile i gomile „hrabrih” anonimnih prijavljivača koječega, kojih je znatan broj izvirio i iz gradskih ureda tijekom posljednjih lokalnih izbora. Osiguravajući pozicije te sigurnost gradskih plaća i fotelja, ti su „bukači” pri umiljavanju novonadolazećoj gradskoj upravi nerijetko utapali i dojučerašnje bliske kolege i suradnike. Često i samo da napakoste. Ti i takvi imali bi po mom mišljenju ekskluzivno pravo na naziv – zviždača. Ili kojeg i puno goreg, smrdljivijeg.
Onima, pak, koji se hrabrim, otvorenim istupima bore za pošteniji život svih nas, itekako su dovoljna njihova časna imena i prezimena. Koja bi trebalo pamtiti.
Bez naljepnica.
Fotografija Božidarke Brnas