Arhitektura i ...

RUPAMA RAZNIM

RUPAMA RAZNIM
RUPAMA RAZNIM

Kada su moji dječaci bili mali odreda su “R” izgovarali kao “J”. Robot je tako bio “jobot”, rak – “jak”, romobil – “jomobil” i, dakako, rupa je bila “jupa”. I kako smo se u obitelji svi skupa žestoko zezali na taj “jačun”, i nama su robot i rupa ostali “jobot” i “jupa”. Jupa ovo, jupa ono… 

I “skojo bih na jupu i zabojavila”, da me za jednog od nedavnih gnjilih i gnjusno kišnih prijepodneva jedna zagrebačka rupetina na nju nije podsjetila.

Ne bih li se polumokra dočepala Bakačeve ulice, nakon Splavnice sam se, nakrcana vrećicama s Dolca, uputila preko Trga bana Joška Jelačića (hihihihihi…) te negdje na pola puta između sata i dupeta (ne mog, već Jelačićevog konja) tenisicom (kako isključivo suvremenicama Univerzijade i priliči) stala na jednu od podnih ploča arhitekata Kranjca, Silađina i Šerbetića.

Mali ispravak, stala sam na rub jedne od tih bezbrojnih granitnih ploča, koja se, takva posebna kakva je ispala, odlijepljena od svoje podloge nekako ulegla, drugom se stranom podigla te malo potom vratila natrag na svoje mjesto! Pljas!!! Golema količina blatne vodurine podrignula je iz te rupetine pod pločom i zalila moju tenisicu, fine hlače, goli gležanj… Kako je pohvalno tanak taj moj gležanj, vodurina se u tenisicu uvukla do prstiju i unutra je bilo baš onako šljapasto. Šljap, šljap… I naravno da mi se mahinalno otelo – Jebem ti jupu! I nagnalo me na smijeh, premda mi do smijeha uopće nije bilo.

Raspada nam se grad, čak i u najužem centru. Pohvalno oslobođen kojekakvih šatora i sajamskih organizacija, tek sada je izložen pogledima. Narušenost pročelja i krovova prati jednako jadno stanje gradskih podnih ploha i popločenja, koji su, nažalost, prepuni rupica, rupa, rupetina, pa i špilja. Jedna od takvih, čak rubno obilježena i crvenim sprejem, skriva se i na samom južnom obodu Jelačićevog trga, pred zgradama nastavljenim na stari hotel Dubrovnik, ilitga Milinov.

Kako bih provjerila dubinu baš te špiljice neki sam dan, mjesto u uobičajeni koš za smeće, u nju ispustila voćnu žvakicu/kaugumicu. I? Abrakadabra! Nestade moje prefine žvakice tropskog okusa u bezdanu zagrebačkog podzemlja! “Jupetina nad jupetinama” proguta moju žvaku.

Kao da sve to nije bilo dosta, jučer krenem Jurišićevom ulicom prema jednoj od zagrebačkih arhitektonskih ljepotica koja je tijekom posljednje rekonstrukcije teško oboljela od hidrocefalusa (čemu ću se detaljnije posvetiti sljedećim uratkom) i malo istočnije od Trga ponovno zapnem. Opet nogom, dakako. Da hodam na rukama, zapela bih rukom, no ovaj put je u pitanju ipak bila noga. A zašto sam i tamo zapela? Pa zato jer je na uglu s Kurelčevom ulicom dio popločanog partera Jurišićeve ulice obolio od karcinoma. Ili ga je – kako bi to  nekoć moji sinovi slikovito rekli – pojeo “jak” (rak, prijevod autorice)!

I stoje te skršene ploče, i stoje, i stoje… I stat će, i stat…

Jer i za saniranje tih desetak kvadrata partera (ako govorimo samo o šteti na tom specifičnom mjestu) valja organizirati natječaj. Javnu nabavu. Najpovoljnijeg izvođača – najlošiju izvedbu… A vrijeme curi…

Naposljetku, kako bi ova priča bila i zaključena kako treba, prilažemo fotografiju cvijetnjaka u neposrednoj blizini naše “jupe u Kujejčevoj”. I ako pomislite da su u njemu roze ružice romantično prošarane bijelima, pogledajte malo bolje!

Nisu to ružice, no, svejedno se tu i tamo prignimo i uberimo koju!

Bijelu, plastičnu, naravno! Ne živu, crvenu ružicu!

Jer to je grad svih nas, neurednih i urednih.

Taj, nadajmo se samo trenutno, “jupasti Zagjeb”.

Podijeli: