Par o kojem sam već pisala – i ne samo to jer sam i priču o njemu u knjizi objavila- pošto sam njegovo spajanje vidjela i puno prije no što se stvarno i odvilo, pozvao me na vjenčanje.
Eeee…
U rujnu idem u Split.
Aaaa…
Moj Split. I njihov Split.
Na vjenčanje.
Daaaa…
A kako sam ja to njih dvoje vidjela spojene dok su još bili vezani prethodnim vezama?
Nemam pojma. Znam samo da mi se scenarij njih zajedno kroz par sličica odvio pred očima. I pomislila sam – Ajde, Zrinka, prosvirala si malo. A možda i ne tako malo…
I prođoše godine i oni prohodaše. Prohodali su, mislim, oboje već jako davno, svaki za se, pridržavajući se majkama za skute, no u ljubavi su “prohodali” pred par godina. I u rujnu se crkveno vjenčaju.
Baš mi je to nekako i “haj” i “naj”.
Ići ću na to vjenčanje. Da, da…
Dobila sam poziv da im se s jednim od mojih obiteljskih muškaraca pridružim u veselju, no mislim da ću sa sobom povesti jednog od mojih zgodnih sinova jer muž ne voli vjenčanja. Ne voli ni sprovode, pa se svojski trudi ne ići ni na jedno. Na jedan je sprovod rekao da će svakako poći – “i to u horizontali”, a druge da će “do horizontale” zaobilaziti. Pa ja to poštujem.
Par puta sam ga tijekom mladosti, moje dakako, natjerala da sa mnom pođe na vjenčanja mojih prijatelja. Jedva sam ga nagovorila i jedva je preživio, no jednom se s vjenčanja vratio dokraja osupnut. Ili, kako je on to već osebujno bio opisao – Zrinka, usro sam se! Majke mi mile…
Bilo je to vjenčanje moje Darije i njezina Joze. Zapravo, mojih Darije i Joze.
Počelo je veselo, u crkvi Svetog Antuna Padovanskog na Svetom Duhu, kada je po izricanju Darijinih zavjeta – Ja, Darija, uzimam tebe Jozo… – Jozo nastavio istim zavjetnim riječima – Ja Darija, uzimam tebe…
Grohotan smijeh i valjanje po crkvi i danas pamtim, no ono što mi se i jače urezalo uslijedilo je na svečanoj večeri održanoj na posljednjem katu negdašnjeg hotela Intercontinental, danas Westin.
Darija i Jozo su stomatolozi i bilo je to, uz nas nešto iznimki iz drugih profesija, jedno pravo stomatološko vjenčanje. I za jednim od brojnih okićenih stolova lijepo dotjeranih nas je bilo desetak, od kojih je ponovno većina bila stomatologa.
Jedan od njih, posebno svoj i poseban, bio je drag prijatelj nas cura koje smo se tijekom studija s njim nalumpale i veselo iživjele, a koji je na vjenčanje, pa tako i za naš stol, stigao sa svojom tadašnjom djevojkom. Današnjom suprugom.
Moja, pak, pratnja – vječito ozbiljni profesor neurokirurgije koji nikada ništa alkoholno ne pije i pravi je partibrejker – nervozno se meškoljio na stolici te je i prije početka večere počeo prizivati skori kraj iste, no u jednom se trenutku ukipio, problijedio i žestoko me uštipnuo za ruku.
Na moje – Aaaa… Što ti je?!?, problijedjeli je profesor, neprestano gledajuć u prijateljevu djevojku prekoputa, uzrujano uzvratio – Jebate, Zrinka, ova je vampirica!
Sklonoj smijehu, piće mi je pod tlakom iscurilo kroz nos i završilo na sredini svečanog cvjetnog aranžmana – Buahahhahaaa… Popij nešto, da se unormališ! Da vampirica! Svašta…
Nije prošlo pet minuta ispunjenih veselim razgovorom sustolnika, mužić me primio za nadlakticu i drmajuć je po uzrujanom splitskom zastenjao – Aaaa… Vidi je, majke ti mile, jesan ti reka da je vampirica?!?
Tada sam i ja podigla pogled i pogledala u lijepu crnku preko puta i po njezinu nevinu i divnu smješku zaključila da mi je muž možda konzumirao i nešto jače od alkohola – Ako si ti normalan! Što te spopalo?!?
-Vidi joj očnjake! Vidi, vidi!!! Vire joj, vireee…
Ja pogledah, djevojka normalna i lijepa, da normalnija i ljepša ne može bit. Vidio joj je normalan osmijeh i on i u nevjerici uzrujano izbacio – Maloprije je par puta iskezila vampirske očnjake, majke mi mileee… Samo si ti bila na zahodu pa nisi vidilaaa…
-Ubit ću seee… Ok! Odustajem, više te ne vodam po vjenčanjima…
-Nema to veze s vjenčanjima…
Trajalo je tako neko vrijeme to njegovo zaprepašteno buljenje i moj grohotan smijeh, dok se i neki drugi za stolom ne preneraziše – Jebo me pas, i ja sam vidio!!!, došaptavali su se, no mi žene ne vidjesmo ništa. I tako to trajaše do jednog trena tijekom kojeg je ljepotica u skraćenoj sekundi rukom prikrila usta i pritom brzinski iz njih nešto i povukla…
Tu smo, dakle!
Ukratko, djevojci je njezin dragi, stomatolog, “izlio” prave pravcate vampirske navlake za očnjake, koje je ona, svako toliko stavljala i skidala, skidala i stavljala… I time do ludila dovodila svoje većinom već pomalo pripite sustolnike koji su je malo gledali normalnu, a malo “povampirenu”.
Od smijeha su me trbušnjaci po tom vjenčanju bolili mjesecima, možda i godinama. Napose, kada bih slušala – Ja lud!?! Jesi vidila da san odma snimia da tu nešto ne štima?!?! Jeba me pas, ako ste ti i tvoji prijatelji normalni!?! Kako ste uopće, tako ludi, fakultete pozavršavali?!? Na šta san ja nabasa??? Jadan ti san… – kojima se opravdano hladio uzrujani profesor.
-Pa što ću ti ja kad si cijepljen protiv opuštenosti i smijeha… – pokušavala sam nas obraniti, no vjerujem da mu ni danas nije jasno kako takva vrsta mladosti opstaje. I vjerojatno je sav sretan što je mladost i od mene sve udaljenija. Mene, pak, veseli što su naši sinovi, uz puno dobroga povučenoga od oca, po domišljatosti i zvrkavosti na me. Ili mi se tako barem čini.
Jer jako je dobro neke stvari čuvati isključivo za se i brižno ih njegovati u arhivi sjećanja. U starosti su baš takve zgode dokazima da smo živjeli punim plućima.
I zubima.
Onako kako se “mladovati” i živjeti jedino i isplati.